Klimatske promjene sve se češće spominju kao jedan od glavnih uzroka migracija, no znanstvena istraživanja pokazuju da odnos između klime i kretanja ljudi nije linearan ni jednoznačan. Umjesto jednostavne slike klimatskih izbjeglica, nova europska istraživanja upozoravaju da odluke o selidbi ili ostanku nastaju u složenoj mreži društvenih, ekonomskih i kulturnih čimbenika, u kojoj klimatski stres često djeluje kao okidač, ali rijetko kao jedini uzrok.
Jedan od najopsežnijih projekata koji se tim pitanjima bavio posljednjih godina je HABITABLE, četverogodišnja istraživačka inicijativa financirana sredstvima Europske unije. Projekt je okupio interdisciplinarni tim istraživača iz Europe, Afrike i jugoistočne Azije, s ciljem da klimatske migracije prouči iz perspektive zajednica najviše pogođenih njima.
Projekt HABITABLE: istraživanje klimatskih migracija iz perspektive zajednica
HABITABLE je četverogodišnji istraživački projekt financiran iz EU fonda za istraživanje i inovacije, proveden u razdoblju od 2021. do 2024. godine. Projekt je okupio interdisciplinarni tim znanstvenika iz Europe, Afrike i jugoistočne Azije s ciljem da klimatske migracije prouči izvan dominantnih, pojednostavljenih narativa.
Za razliku od pristupa koji migracije promatraju isključivo kao izravnu posljedicu klimatskih ekstrema, HABITABLE je istraživao kako društveni odnosi, ekonomske nejednakosti, rodne uloge i institucionalni kapaciteti oblikuju odluke ljudi da se presele – ili da ostanu. Metodološki, projekt se oslanjao na ankete kućanstava, dubinske intervjue, fokus-grupe i suradnju s lokalnim zajednicama u Europi, zapadnoj Africi i jugoistočnoj Aziji.
Jedan od ključnih doprinosa projekta jest uvođenje koncepta društvenih prekretnica, koji pokazuje da migracije nisu automatska reakcija na klimatske promjene, nego rezultat kumulativnih društvenih procesa.
Percepcija klimatskih promjena i strategije prilagodbe
Za razliku od uobičajenih pristupa u kojima se migracije pokušavaju predvidjeti pomoću klimatskih modela i fizikalnih klimatskih pragova (poput porasta temperature, suša ili podizanja razine mora), projekt HABITABLE postavlja pitanje kako ljudi doživljavaju klimatske promjene i koje strategije koriste kako bi se s njima nosili.
Jedan od važnih zaključaka projekta HABITABLE jest da većina ljudi, čak i pod snažnim klimatskim pritiskom, ne želi migrirati. Ostati u poznatom okruženju, blizu obitelji, zajednice i izvora identiteta, najčešće je preferirana opcija. U tom smislu, migracija se u europskom kontekstu pojavljuje prije svega kao znak da su mehanizmi prilagodbe zakazali, bilo zbog nedostatka institucionalne podrške, kolapsa lokalnih usluga ili gubitka ekonomskih mogućnosti.
Kako objašnjava François Gemenne, profesor na Sveučilište u Liègeu i jedan od vodećih europskih stručnjaka za klimatske migracije: preseljenje je tek jedna od mogućih reakcija na klimatski pritisak. Ljudi se češće pokušavaju prilagoditi: mijenjaju vrste usjeva, traže dodatne izvore prihoda, oslanjaju se na mreže rodbine ili privremeno migriraju, prije nego što se odluče na trajno preseljenje, prenosi Phys.org.
Istraživači su stoga koristili ankete koje su provodili po domaćinstvima, u kombinaciji s dubinskim intervjuima i fokus-grupama kako bi razumjeli koje društvene okolnosti povećavaju ili smanjuju vjerojatnost migracije. Rezultati pokazuju da klimatski događaji sami po sebi rijetko automatski proizvode migraciju, ali mogu destabilizirati već postojeće ranjivosti.
Društvene prekretnice i odluka o ostanku ili migraciji
Jedan od ključnih koncepata razvijenih u okviru projekta jest pojam društvenih prekretnica. Riječ je o trenucima kada odluka manjeg broja ljudi, na primjer nekoliko obitelji koje napuste selo nakon ponovljenih neuspjeha uroda ili poplava, mijenja percepciju rizika u cijeloj zajednici.
Istraživanje također pokazuje da odluke o migraciji snažno oblikuju psihološki i kulturni čimbenici, poput vezanosti za mjesto, osjećaja pripadnosti i straha od gubitka društvenih mreža. Ti elementi često usporavaju ili odgađaju migraciju, čak i u uvjetima rastućeg klimatskog rizika, što dodatno potvrđuje da se migracije ne mogu objasniti isključivo okolišnim varijablama.
U takvim situacijama migracija postaje društveno normalizirana opcija, što može potaknuti lančanu reakciju. Istraživači upozoravaju da se takvi procesi ne mogu razumjeti bez uvida u lokalne društvene odnose, povjerenje u institucije i ekonomske mogućnosti.
Rod, ekonomske nejednakosti i skriveni pokretači migracija
Poseban naglasak projekta HABITABLE stavljen je na rodne i društvene nejednakosti. Istraživanje provedeno u Gani, u njenim sjevernim savanskim regijama, pokazalo je da klimatski stres ne pogađa isto muškarce i žene, kao ni različite dobne i društvene skupine. Istraživački tim sa Sveučilišta u Gani analizirao je kako ograničen pristup zemlji, kreditima i obrazovanju smanjuje mogućnosti prilagodbe, osobito za žene i mlade.
Slično je utvrđeno i u jugoistočnoj Aziji, u zajednicama uz rijeku Mekong u Tajlandu i Laosu. Ondje je istraživanje koje je vodila Sara Vigil sa Stockholmskog instituta za okoliš pokazalo da odluke o migraciji često snažnije oblikuju financijski problemi poput duga, ili resursi pad ribljih fondova te nesigurni prihodi, više nego sami klimatski ekstremi. Klimatske promjene u tim slučajevima pojačavaju postojeće ekonomske pritiske, umjesto da djeluju kao izolirani uzrok.
Politike prilagodbe i unutarnje migracije u Europi?
Zaključak projekta HABITABLE jest da se klimatske migracije ne mogu rješavati isključivo kroz migracijske politike ili hitne mjere nakon katastrofa. Umjesto toga, ključna je integracija klimatske prilagodbe, socijalne politike i lokalnog razvoja.
Prema istraživačima, pomak je potreban i u javnom diskursu: s pitanja tko će migrirati, prema pitanju zašto određene zajednice postaju ranjivije i kako se ta ranjivost može smanjiti. U tom smislu, odluka o ostanku često je jednako važna kao i odluka o odlasku – i jednako ovisi o društvenim uvjetima, a ne samo o klimi.
Ostati ili migrirati: klimatske migracije kao pokazatelj ranjivosti sustava
Iako se klimatske migracije u javnosti često povezuju s globalnim jugom, rezultati projekta HABITABLE pokazuju da se percepcija tog rizika brzo mijenja i unutar Europe. Sve veći broj građana u europskim državama smatra da bi klimatske promjene mogle utjecati i na njihovu mogućnost da ostanu u mjestu u kojem žive, osobito u regijama izloženima sušama, poplavama, obalnoj eroziji ili gubitku poljoprivredne produktivnosti. Na primjer, u Francuskoj, zemlji koja je obično ciljana destinacija, to misli svaki peti ispitanik.
U europskom kontekstu to posebno dolazi do izražaja u ruralnim područjima, gdje klimatski stres često djeluje zajedno s depopulacijom, starenjem stanovništva i ograničenim pristupom javnim uslugama. Istraživači ističu da u takvim okolnostima migracija nije samo reakcija na klimatske promjene, nego i na dugogodišnje razvojne nejednakosti.
Istraživanja javnog mnijenja koja se u projektu HABITABLE koriste kao kontekstualni okvir pokazuju da raste percepcija osobne klimatske ranjivosti, osobito u obalnim područjima izloženima eroziji i poplavama te u ruralnim regijama pogođenima sušama i padom poljoprivredne produktivnosti. U tim sredinama klimatski stres sve se češće percipira kao faktor koji može utjecati na mogućnost ostanka, a ne samo kao apstraktna globalna prijetnja.
Projekt pritom naglašava da se u Europi klimatske migracije u pravilu ne odvijaju preko granica, nego unutar država. Riječ je o selidbama iz ruralnih područja prema urbanim središtima, iz klimatski izloženih regija prema stabilnijim dijelovima zemlje, kao i o privremenim ili sezonskim oblicima mobilnosti. Takvi obrasci često ostaju izvan javne rasprave, iako imaju snažan utjecaj na regionalni razvoj i demografsku strukturu.
Za Hrvatsku su ovi nalazi relevantni iako se zemlja zasad rijetko spominje u raspravama o klimatskim migracijama. Povećana učestalost suša, poplava i ekstremnih vrućina, zajedno s već postojećim demografskim padom u ruralnim krajevima, otvara pitanje hoće li klimatski pritisci dodatno potaknuti unutarnje migracije ili iseljavanje. Projekt HABITABLE sugerira da će ishod uvelike ovisiti o dostupnosti lokalnih strategija prilagodbe, socijalne sigurnosti i povjerenju u institucije.
Iz te perspektive, klimatske migracije ne predstavljaju prvenstveno izazov migracijske politike, nego signal slabosti sustava prilagodbe. One ukazuju na nejednak regionalni razvoj, ograničen pristup socijalnoj sigurnosti i nedovoljnu integraciju klimatskih rizika u javne politike. Hoće li migracija postati nužnost ili ostanak održiva opcija, ovisi ponajprije o tim strukturnim uvjetima.
Drugim riječima, europski – pa tako i hrvatski – odgovor na klimatske migracije ne ovisi samo o kontroli granica ili upravljanju krizama, nego o tome hoće li politike prilagodbe omogućiti ljudima da ostanak bude održiva opcija.
