Klimatske promjene otvaraju pitanje može li demokracija odgovoriti na dugoročnu krizu dok političare izborni ciklusi potiču na brzo vidljive rezultate. Pritisci interesnih skupina, strah od gubitka birača i činjenica da buduće generacije nemaju politički glas otežavaju odlučnije djelovanje. Klimatske mjere pritom mogu postati povod za produbljivanje društvenih podjela i jačanje desničarskog populizma.
Kao mogući odgovor razvijaju se klimatski zborovi građana: ljudi tamo okupljeni upoznaju se s problemom, raspravljaju i oblikuju političke preporuke. Takav način sudjelovanja podržavaju različiti akteri, od konzervativnih i progresivnih stranaka do stručnih tijela i klimatskih pokreta.
U Francuskoj je na inicijativu predsjednika Emmanuela Macrona okupljeno 150 građana iz različitih dijelova društva. Njihov je zbor, službeno nazvan Convention citoyenne pour le climat, zasjedao u Parizu od listopada 2019. do lipnja 2020. Nastao je nakon prosvjeda žutih prsluka, koji su otvorili pitanje socijalne pravednosti klimatskih mjera. Zadatak mu je bio predložiti smanjenje emisija uz poštovanje socijalne pravde, a Macron je obećao prijedloge proslijediti u odlučivanje “bez filtra”.
Od prijedloga do odluke
Građani su, među ostalim, predložili zabranu domaćih avionskih letova na relacijama koje se vlakom mogu prijeći za manje od četiri sata i ograničavanje zauzimanja zemljišta izgradnjom. Sudbina tih preporuka pokazala je koliko se početna ambicija može promijeniti na putu do političke odluke.
Istraživanje Janoscha Pfeffera i suradnika sa Sveučilišta Leuphana u Lüneburgu, objavljeno 14. listopada 2026. u časopisu Nature Climate Change, pokazuje da su građani predlagali ambicioznije klimatske mjere od postojećih vladinih politika, ali su rijetko utjecali na odluke. Rad “Citizens’ assemblies propose ambitious climate policy but impacts remain limited” obuhvatio je zborove u Austriji, Francuskoj, Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Škotskoj i Berlinu.
Francuski se slučaj izdvojio većim učinkom. Macronovo javno obećanje dalo je zboru političku težinu i privuklo medijsku pozornost. Građanima i organizacijama otvorilo je prostor da zahtijevaju ispunjavanje preuzetih obveza. Prema autorima, politička podrška i javni pritisak međusobno su se pojačavali, stvarajući uvjete za veći utjecaj preporuka.
Građani ambiciozniji od vlada
Od ukupno 488 preporuka klimatskih zborova građana, dvije trećine tražile su odlučnije djelovanje od postojećih vladinih politika. Austrijski građani predlagali su energetsku obnovu svih domova do 2030., a škotski i podizanje svijesti o prednostima života u kojem su svakodnevne potrebe dostupne u blizini.
No, ambicioznost prijedloga nije jamčila politički utjecaj. U Njemačkoj, Škotskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu autori nisu pronašli dokaze da su neobvezujuće preporuke građana dovele do promjena odluka koje se bez zborova ne bi dogodile. U Austriji je samo jedna preporuka zbora građana dovela do promjene političke odluke koja se bez njegova djelovanja ne bi dogodila. U Berlinu su takav utjecaj imale dvije preporuke, a u Francuskoj 48, odnosno približno trećina analiziranih preporuka. Za dio prijedloga nije bilo moguće pouzdano utvrditi jesu li promijenili odluke vlasti. Istraživanje se nije bavilo drugim mogućim učincima zborova, poput toga jesu li potaknuli javnu raspravu ili građane na veći angažman.
Vlasti su preporuke često ignorirale ili odbacivale, ali su i postojeće planove predstavljale kao odgovor na zahtjeve građana. Berlinska je vlada tako izvijestila da je potpuno ili djelomično prihvatila 43 od 47 preporuka, dok su autori utvrdili da su samo dvije doista promijenile političke odluke. Pozivanje na prijedloge građana moglo je, dakle, prikriti činjenicu da vlast nastavlja provoditi ono što je ionako namjeravala.
Građanski prijedlozi u političkim bitkama
Ondje gdje su preporuke imale učinka, najčešće su unaprijedile postojeće planove ili ubrzale njihovu provedbu. Rjeđe su otvorile prostor novim idejama i pomogle prevladati političke blokade. Autori nisu pronašli dokaze da su zaustavile planirane politike ili iz temelja promijenile stavove vlada. Posljedicu ovoga treba pripisati ograničenoj veličini zborova građana i tome da su birani lutrijom, a ne pozvani svi zainteresirani da se uključe. Razlika je ogromna, kao što možemo upravo vidjeti na primjeru Srbije.
U Francuskoj je preporuka o ograničavanju zauzimanja zemljišta izgradnjom pomogla prevladati protivljenje gradonačelnika i poslovnog sektora. Zakon koji je uslijedio postavio je cilj prepolovljavanja nove izgradnje na zelenim površinama u odnosu na prethodno desetljeće te postizanja ravnoteže između novo zauzetih i obnovljenih površina do 2050. godine.
Prema iskazima stručnjaka uključenih u istraživanje, potpora građana davala je dodatnu težinu i idejama koje su već postojale. Ministarstvu ekološke tranzicije pomagala je izboriti odluke koje bi inače vjerojatno izgubilo u sukobu s Ministarstvom gospodarstva. Prijedlozi zbora tako su mijenjali odnos snaga unutar same vlasti.
Koliko je vlast spremna dio upravljanja prepustiti građanima
Ipak, mnoge su preporuke na putu do usvajanja oslabljene. Građani su tražili zabranu domaćih letova na relacijama za koje postoji željeznička alternativa kraća od četiri sata. Konačna je odluka taj prag skratila na dva i pol sata, obuhvativši tek nekoliko linija. Dio sugovornika iz ministarstava unatoč tome istaknuo je da su građanski prijedlozi pomaknuli granice onoga što se u klimatskoj politici smatra prihvatljivim.
Otpor interesnih skupina, ministarstava i parlamentaraca bio je među najčešće navođenim razlozima zbog kojih su francuske preporuke odbačene ili ublažene. Neke su nailazile i na ustavne ili europske pravne prepreke, bile nedovoljno razrađene ili se sukobljavale s političkim prioritetima vlasti. Dio sugovornika iz ministarstava smatrao je i da gospodarske perspektive nisu bile dovoljno zastupljene tijekom informiranja građana.
Nalazi otvaraju pitanje koliko su vlasti spremne prihvatiti posljedice sudjelovanja koje same potiču. Mogu sazvati zbor, omogućiti raspravu i primiti preporuke, a zatim odabrati samo ono što se uklapa u njihove postojeće planove. Građani pritom dobivaju priliku govoriti, ali im utjecaj na konačnu odluku ostaje ograničen.
Tko smije sudjelovati, a tko odlučuje?
Ograničenja, međutim, postoje i prije nego što preporuke dođu do vlasti. Zbor odabran ždrijebom treba odražavati raznolikost društva, no pritom je sudjelovanje ostalo zatvoreno za ostale zainteresirane građane. Otvara se stoga pitanje tko određuje o čemu će se raspravljati koji će stručnjaci biti pozvani i koliko sudionici mogu preispitivati sam zadatak koji im je povjeren. Izbor tema i informacija već oblikuje prostor mogućih odgovora.
Otvoren zbor omogućuje sudjelovanje svima koji se žele uključiti, dok odabir ždrijebom nastoji obuhvatiti i ljude koji se inače ne bi javili. Nijedan oblik sam po sebi ne uklanja nejednakosti u vremenu, znanju i mogućnosti sudjelovanja. Ipak, razlika je politički važna: mogu li građani sami otvoriti pitanje i organizirati odlučivanje ili sudjeluju samo unutar okvira koji im je vlast unaprijed odredila?
Francusko iskustvo pokazuje da javni pritisak može povećati težinu građanskih preporuka. Istodobno otkriva granicu takvog sudjelovanja: vlast može pozvati građane da predlože promjene, a zadržati pravo da njihove prijedloge ublaži ili odbaci. Demokratski doseg zborova zato ovisi i o tome koliko građani mogu oblikovati dnevni red, određivati pravila i utjecati na konačne odluke.