Izvješće o stanju okoliša u Europi prvi put je pri samom kraju mjeseca listopada predstavljeno u Hrvatskoj, a dokument je ključni instrument za donošenje politika te procjenu napretka EU u zaštiti okoliša i održivosti. Sadrži pregled stanja okoliša i klime u Europi, napretka u vezi sa strateškim i planskim ciljevima politike EU-a, s naglaskom na utjecaj degradacije okoliša i klimatskih promjena na europsko stanovništvo.
Na stranicama Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije (MZOZT) dostupna je vijest o izvještaju, prenesena s HINA-e, ali sami dokument na hrvatskom jeziku nismo uspjeli pronaći. Pristupiti mu možete samo sa europskih stranica i otvoriti ga možete samo na engleskom, što ograničava pristup građana informacijama.
Ministarstvo naglašava da je riječ o “najopsežnijoj analizi stanja okoliša i klime u Europi” te ističu pozitivne trendove. No, detalji izvješća Europske agencije za okoliš (EEA), kao i nalazi Državne revizije iz veljače 2025., pokazuju znatno širu, a i malo drugačiju sliku. Hrvatska se suočava s ozbiljnim sustavnim slabostima u prilagodbi klimatskim promjenama, upravljanju okolišem i sektorskim politikama — od prometa i otpada do zraka, bioraznolikosti i klimatske otpornosti.
Najvažnije poruke EU Hrvatskoj
Najvažnija poruka Europe Hrvatskoj koju nisu prenijeli ni mediji ni tijela kaže da usprkos tome što je u Hrvatskoj zaštićeno zaista veliko područje prirode, sva staništa i dalje degradiraju. A za to vam ne treba Izvještaj, dovoljno je da znamo da divlje životinje sve češće dolaze u grad u potrazi za hranom. Također, pogledajte u nebo, vidite li ptice, jesen je, jeste li vidjeli velika jata lastavica kako putuju ka jugu? A kada ste zadnji put morali prati vjetrobransko staklo nakon vožnje po autocesti?
Kada je Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije početkom veljače predstavilo u Zagrebu izvješće Europe’s Environment 2025, naglasak je bio na pozitivnim porukama: napretku u zaštiti okoliša, usklađenosti s europskim politikama, rastu obnovljivih izvora i proširenju zaštićenih područja. No, detaljan uvid u dvije ključne analize – izvješće Europske agencije za okoliš (EEA) i reviziju hrvatskog sustava prilagodbe klimatskim promjenama iz veljače 2025. – pokazuje sliku koja je bitno složenija. U njoj se vidi da Hrvatska formalno napreduje, ali institucionalno i provedbeno još uvijek ozbiljno zaostaje.
Moguće, dakle, da Izvješće nije predstavljeno u Zagrebu kako bi se istaknula pohvala već da bi nas se potaknulo da popravimo ono što još nismo. U nastavku donosimo sintezu nalaza iz profila zemlje prema Europskoj agenciji za okoliš, njihovog ovogodišnjeg glavnog izvješća i rezultate Državne revizije, uz usporedbu s onime što je Ministarstvo komuniciralo javnosti.
Što tvrdi Ministarstvo zaštite okoliša?
U službenoj objavi Ministarstvo navodi da izvješće potvrđuje napredak u zelenoj tranziciji i okolišnoj politici te da Hrvatska postiže “pozitivne trendove”. Naglasak je na predstavljanju, međunarodnoj vidljivosti i generalnom napretku.
No, Ministarstvo nije navelo konkretne izazove koje EEA izričito navodi za Hrvatsku, kao ni negativne trendove u emisijama, zraku, ekoinovacijama i bioraznolikosti, a nedostaju, čini se, i napretci s obzirom na rezultate Državne revizije o institucionalnim propustima u prilagodbi, činjenicu da ključni dokumenti (Akcijski plan, sustav monitoringa) ne postoje, da godinama nema zakonski predviđenog međuresornog tijela, niti da ranjive skupine nisu dio planiranja politika, što je temelj pravedne zelene tranzicije. Drugim riječima, u objavi nije komunicirano ono što su dvije neovisne institucije označile kao ključne slabosti.
Što za Hrvatsku kaže EEA?
Izvješće EEA daje jasnu, sveobuhvatnu i kritičku sliku. Hrvatska se suočava s problemima u gotovo svim tematskim područjima. U području smanjenje emisija u prometu, otpadu i fluoriranim plinovima rezultati su i dalje nezadovoljavajući, a trendovi ne vode ka ostvarenju ciljeva za 2030. Subvencije za fosilna goriva u Hrvatskoj su porasle 2022., iako EU traži njihovo postupno ukidanje. U energetici napredak postoji, ali je prespor za dosezanje pariških ciljeva.
Prisutnost čestica veličine PM2,5 i PM10, koje su mjere smanjenja zagađenja, odnosno kvalitete zraka, u kontinentalnim gradovima sustavno prelaze preporučene vrijednosti tijekom zime. Onečišćenje zraka i dalje predstavlja zdravstveni rizik, osobito u središnjoj Hrvatskoj.
Dakle, zbog slabo razvijene industrije, zatvaranja termoelektrana te zahvaljujući dostupnosti hidroenergije i nuklearne elektrane, a promatrajući emisije stakleničkih plinova, Hrvatska je i dalje ispod razine emisija iz 1990. godine (oko 28 posto). Međutim, trend u ključnim sektorima (promet, otpad, F-plinovi) nije dobar i ne vodi prema ciljevima do 2030. Dakle iako postoji dugoročno smanjenje, trenutni trend nije zadovoljavajuć.
U kontekstu bioraznolikosti, iako je velik udio teritorija zaštićen, vrste i staništa nastavljaju opadati. Poseban problem predstavljaju morski ekosustavi, gdje je pritisak ribolova, klimatskih promjena i turizma najveći. Kada se radi o cirkularnoj ekonomiji, po indeksu ekoinovacija, Hrvatska je među najslabijima u EU. Malo je patenata i gotovo da nema javnog financiranja istraživanja i inovacija. Stopa recikliranja i ponovne uporabe ispod je EU prosjeka, usprkos tome što razvijamo recikliranje i razvrstavanje otpada.
U poljoprivredi je, smatra EU, nedostatna digitalna infrastruktura, a tehnološka primjena kaska za Europom. Također sporo napredujemo u smanjenju klimatskih rizika u poljoprivredi. Po pitanju klimatske prilagodbe, Hrvatska je navedena kao zemlja s nedovoljnom pripremljenošću na ekstremne vremenske prilike, uključujući toplinske valove, požare i poplave. Sve ove točke poklapaju se s glavnim upozorenjima iz općeg EEA izvješća: države članice, uključujući Hrvatsku, najsporije napreduju upravo u prilagodbi, uključivanju građana, smanjenju rizika i sustavnoj transformaciji sektora.
Što je utvrdila Državna revizija?
Državna revizija (veljača 2025.) potvrđuje i produbljuje EEA nalaze, ali na nacionalnoj razini – i uz dokaznu dokumentaciju. Najvažniji ključni nalaz državne revizije je nedostatak kvalificiranog osoblja. Ministarstvo okoliša i povezana tijela nemaju dovoljno stručnog kadra za prilagodbu klimatskim promjenama.
Nije osnovano ni međuresorno povjerenstvo, iako je to obveza po Zakonu o klimatskim promjenama. Povjerenstvo nije uspostavljeno u predviđenom roku, što onemogućuje međusektorsku koordinaciju. Također, ne postoje procedure koordinacije nacionalne, regionalne i lokalne razine. Nije jasno kako se razmjenjuju podaci ni tko vodi usklađivanje politika.
Najveći društveni problem s hrvatskom zelenom tranzicijom je vjerojatno podatak da ranjive skupine nisu identificirane ni uključene u procjene rizika, planiranje ni odlučivanje. Ne postoje ciljani mehanizmi zaštite tih skupina od klimatskih rizika.
Iako je procjena rizika je djelomično ažurirana, ne obuhvaća sve sektore, sve utjecaje ni sve ranjivosti. Kao što je već toliko puta naglašeno u javnom medijskom prostoru, akcijski plan nije donesen. Bio je zakonska obveza od sredine 2021., ali do kraja 2024. nije donesen. Nadalje, ne postoji sustav prikupljanja podataka o provedbi mjera, a nema ni dosljednog evidentiranja napretka.
Ne postoji monitoring ni evaluacija, a strategija klimatske prilagodbe nema pokazatelje, ciljeve ni sustav vrednovanja. Javno izvještavanje također ne postoji. Javnost i donositelji odluka nemaju uvid u to napreduje li prilagodba ili ne. Implementacija mjera kasni i ne mjeri se. Revizija zaključuje da postoji ozbiljan raskorak između planova i provedbe.
Što se popravilo od veljače do studenog 2025.?
Ako bismo sada usporedili nove podatke Europske agencije za okoliš, Ministarstva i revizije, mogli bismo zaključiti da napredak postoji, ali je ograničen: Revidirani NEKP 2025 unosi ambicioznije ciljeve za emisije. Doneseni su sektorski dokumenti (npr. voda, šume) koji se mogu koristiti za izradu Akcijskog plana. No, akcijski plan nije donesen, povjerenstvo nije osnovano, monitoring nije uspostavljen. Ranjive skupine i dalje nisu uključene, a trendovi emisija i zraka nisu promijenjeni. Subvencije za fosilna goriva nisu smanjene. Negativni trendovi u vrstama i staništima traju.
Kada se usporede tri izvora – komunikacija Ministarstva, analiza EEA i nalaz Državne revizije – jasno je da Hrvatska ima formalno postavljenu arhitekturu okolišne i klimatske politike, ali bez ključnih operativnih elemenata. Sustav klimatske prilagodbe ne funkcionira jer nema plan, nema koordinaciju, nema praćenje i nema odgovornost. EEA pritom pokazuje da izazovi nisu samo institucionalni, nego i strukturni: rast emisija u prometu i otpadu, niska razina ekoinovacija, loša kvaliteta zraka i kontinuirani gubitak bioraznolikosti.
Ako Hrvatska želi ispuniti ciljeve za 2030. i postati otporna na klimatske rizike koji se ubrzano intenziviraju, bit će potrebno ispraviti sustavne slabosti koje su i EEA i Državna revizija jasno identificirale – a Ministarstvo u službenoj komunikaciji nije.