Kako bismo vratili klimu u “normalno” stanje, odnosno kako bismo zaustavili daljnji razvoj negativnih posljedica globalnog zatopljenja – kao što je masovno izumiranje vrsta kojem trenutno svjedočimo – moramo na godišnjoj razini uklanjati 60 gigatona CO2 iz atmosfere do 2050. godine, a nakon toga do kraja stoljeća 30 gigatona CO2 godišnje.
Ukupno moramo ukloniti više od 1000 gigatona akumuliranih stakleničkih plinova, uključujući i plinove koje i dalje proizvodimo. Ako bismo uklanjali otprilike 60 gigatona stakleničkih plinova godišnje tijekom 20 godina kako bi se postiglo 300 dijelova na milijun kubika i 30 gigatona godišnje do kraja stoljeća vratili bismo predindustrijsku normu od 280 dijelova na milijun, time bi se i temperature vratile na predindustrijske razine. To se može postići poticanjem prirodnog procesa skladištenja ugljika ili korištenjem tog ugljika iz atmosfere kao građevinskog materijala budućnosti, a sve to ubrzalo bi obnovu klime. Taj proces zove se obnova klime.
Spuštanje razine CO2 na predindustrijsku
Obnova klime je cilj klimatskih promjena i obuhvaća i tzv. povezane djelatnosti koje je potrebno reformirati kako bi se razina CO2 spustila na predindustrijske, odnosno na 300 dijelova na milijun. Povezane radnje podrazumijevaju tehnološku tranziciju svih ekonomskih djelatnosti na pogone koji ne proizvode stakleničke plinove. To bi, ako izbjegnemo kaskadne reakcije, vratilo ravnotežu na planeti i osiguralo dobrobit budućih generacija i prirode.
Drugi način obnove klime je vođenje računa o mikroklimama. Zbog toga se diljem planete npr. sade stabla. Mikroklima je posebna klima malog područja, kao što je vrt, park, dolina ili dio grada. Vremenske varijable u mikroklimi, kao što su temperatura, količina padalina, vjetar ili vlaga, mogu se suptilno razlikovati od uvjeta koji prevladavaju u cijelom području i od onih koji se mogu razumno očekivati pod određenim vrstama tlaka ili naoblake. Mikroklimatski uvjeti, dakle, ovise o temperaturi, vlažnosti, vjetru, rosi, mrazu, temperaturnim razmjerima i isparavanju. Utjecaj tipa tla na mikroklimu je značajan. Mikroklima regije definirana je vlagom, temperaturom i vjetrovima atmosfere blizu tla, vegetacijom, tlom i geografskom širinom, nadmorskom visinom i godišnjim dobom.
Vegetacija, vlaga, tlo…
Mikroklime ovise i o vrsti tla. Pješčana tla i druga gruba, rahla i suha tla, na primjer, podložna su visokim maksimalnim i niskim minimalnim površinskim temperaturama. Karakteristike površinske refleksije tla također su važne; tla svjetlije boje više reflektiraju i manje reagiraju na dnevno zagrijavanje (vidi i albedo). Druga značajka mikroklime je sposobnost tla da upija i zadržava vlagu, što ovisi o sastavu tla i njegovoj upotrebi. Vegetacija je također sastavni dio, jer kontrolira protok vodene pare u zrak kroz transpiraciju.
Osim toga, vegetacija može izolirati tlo ispod i smanjiti varijabilnost temperature. Mjesta s izloženim tlom tada pokazuju najveće temperaturne promjene. Topografija može utjecati na okomitu putanju zraka na određenom mjestu, a time i na relativnu vlažnost i cirkulaciju zraka. Na primjer, zrak koji se penje uz planinu podvrgava se smanjenju tlaka i često oslobađa vlagu u obliku kiše ili snijega. Kako se zrak spušta niz zavjetrinu planine, komprimira se i zagrijava, stvarajući tako suše i toplije uvjete. Valoviti krajolik također može proizvesti mikroklimatsku raznolikost kroz kretanje zraka uzrokovano razlikama u gustoći. Mokro tlo, na primjer, potiče isparavanje i povećava vlažnost zraka. Sušenje golog tla, s druge strane, stvara površinsku koru koja sprječava difuziju vlage iz tla prema gore, što potiče postojanost suhe atmosfere. Mikroklime kontroliraju isparavanje i transpiraciju s površina i utječu na oborinu te su stoga važne za ciklus vode.
Kada razumijemo uvjete u kojima živimo, možemo identificirati prilike i izazove za rast u određenom prostoru. Često možemo pročitati kako su urbane sredine najviše izložene klimatskim promjenama. Geografi će vam kazati da je to zbog toga jer, primjerice, potres ne radi štetu u planini, nego samo tamo gdje ljudi žive. Tako nepotrebni asfalt i beton u urbanim sredinama onemogućuju tokove vode u zemlju i njezino skladištenje u obliku podzemnih voda.
Oblaci i smog
Urbane regije su možda najsloženije od svih mikroklima. Gradovi su tzv. “urbani toplinski otoci“, odnosno “kupole” toplog zraka koja se često nakuplja nad mjestima i gradovima. Formiranje toplinskog otoka rezultat je oslobađanja (i refleksije) topline iz industrijskih i kućanskih zgrada. Zatim, apsorpcije topline u beton, cigle i asfalt tijekom dana i otpuštanje topline u niže slojeve atmosfere noću. Faktor je i refleksija sunčevog zračenja od staklene zgrade i prozora. Središnje poslovne četvrti nekih urbanih područja stoga mogu imati prilično visoke stope albeda (udio reflektirane svjetlosti). Emisije zagađivača iz automobila i teške industrije djeluju kao jezgre kondenzacije, što dovodi do stvaranja oblaka i smoga, koji mogu zadržati zračenje. U nekim slučajevima može se stvoriti i kupola onečišćenja.
Nedavna istraživanja na londonskom toplinskom otoku pokazala su da kupole onečišćenja također mogu filtrirati dolazno sunčevo zračenje, čime se smanjuje nakupljanje topline tijekom dana. Noću, kupola može zadržati dio topline od dana, tako da ove kupole mogu smanjiti oštre razlike između urbanih i ruralnih područja. Relativna odsutnost vode u urbanim područjima znači da se manje energije koristi za evapotranspiraciju, a više je dostupno za zagrijavanje nižih slojeva atmosfere. Odsutnost jakih vjetrova koji bi raspršili toplinu i doveli hladniji zrak iz ruralnih i prigradskih područja, također čini gradove toplinskim otocima. Točna priroda toplinskog otoka varira od urbanog područja do urbanog područja, a ovisi o prisutnosti velikih površina otvorenog prostora, rijekama, distribuciji industrije te gustoći i visini zgrada. Općenito, temperature su najviše u središnjim područjima i postupno opadaju prema predgrađima.
U konačnici, globalnu ravnotežu možemo povratiti samo tako da razumijemo lokalno djelovanje klimatskih promjena i djelujemo u skladu s njima. Ako to znači uzeti natrag neke ceste i parkirališta i pretvoriti ih u parkove, onda je to najmanje s čime možemo početi.