U Hrvatskoj se o zdravlju tla rijetko govori, iako podaci pokazuju zabrinjavajuće trendove. Prema podacima Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iz 2024. godine, prosječni sadržaj humusa u obradivim tlima Hrvatske kreće se između 1,5 i 3,5 posto, ovisno o tipu tla i regiji. Prema općeprihvaćenim normama, zdravo, plodno tlo mora imati više od pet posto. U kontinentalnim županijama (Slavonija, Baranja, Međimurje) tipično se bilježi dva do tri posto, dok u priobalju i kršu (Dalmacija, Primorje) često manje od 1,5 posto humusa u tlu.
Trend smanjenja humusa u tlima Hrvatske nastavlja se i dalje. U razdoblju 1970 – 2015. sadržaj humusa na oranicama u istočnoj Hrvatskoj pao je s četiri do šest posto na 1,5 – 2,5 posto, što predstavlja gubitak 50–70 posto organske tvari. U melioriranim (“popravljenim”) tlima pad je iznosio sa šest do deset posto na četiri do pet posto u 20 godina. Dakle, značajno, i još važnije – postojeće prakse “melioracije” nisu dobre. Glavni uzroci gubitka plodnosti tla su intenzivna obrada, monokulture, nedostatak stajskog gnoja, erozija i mineralizacija zbog topljenja humusa.
Prema recentnim pedološkim analizama, većina hrvatskih tala sadrži manje od tri posto organske tvari, što je ispod razine koja osigurava dugoročnu plodnost. Na pojedinim područjima, poput Primorsko-goranske županije, jednoj od rijetkih u kojoj se sustavno prati stanje, gotovo 90 posto uzoraka pokazuje vrlo nizak udio humusa, dok su tla u Slavoniji često pretjerano zbijena – s gustoćom i do 1,99 Mg/m³, što ograničava rast korijena i smanjuje plodnost. U Neretvanskoj dolini bilježi se povećana slanost tla zbog miješanja mora i podzemnih voda.
Što je zapravo “zdravlje tla”?
Prema međunarodnim analizama, Hrvatska gubi vrijedno obradivo tlo zbog betoniranja i erozije, što dodatno smanjuje kapacitet za proizvodnju hrane. Službenih podataka o ukupnoj stopi gubitka tla zapravo nema — i to je samo po sebi problem. Dodatni problem je što mjere melioracije pogoršavaju zdravlje tla.
Zdravlje tla označava njegovu sposobnost da podržava život, zadržava hranjive tvari i vodu te se prirodno obnavlja. U jednom gramu zdravog tla mogu se nalaziti milijarde mikroorganizama – bakterija, gljiva i drugih bića koja razgrađuju organsku tvar i omogućuju biljkama da rastu. Samo jedna čajna žličica tla može sadržavati više živih organizama nego što na Zemlji ima ljudi. Ta mikroskopska raznolikost održava makroskopski svijet – našu hranu, pitku vodu i klimu.
FAO procjenjuje da je 35 posto svjetskog poljoprivrednog tla već degradirano, a Europska komisija da više od 60 posto tla u EU pokazuje znakove erozije, onečišćenja ili gubitka organske tvari. U Hrvatskoj, gubitak humusa je osobito izražen u istočnoj Slavoniji: prema istraživanjima, oranice su izgubile 50 do 70 posto izvorne organske tvari u posljednjih stotinu godina, što stručnjaci nazivaju dehumizacija.
Tlo kao saveznik u borbi protiv klimatskih promjena
Više od 95 posto hrane koju jedemo dolazi iz tla. Kad tlo izgubi strukturu i organske tvari, smanjuje se njegova plodnost, otpornost na sušu i sposobnost zadržavanja hranjiva. Znanstvene procjene pokazuju da degradacija tla već sada smanjuje svjetsku proizvodnju hrane za 13–23 posto, a ako se nastavi, u sljedećih 25 godina izgubit će se još 12 posto prinosa, uz mogući porast cijena hrane do 30 posto.
Degradacija tla ne utječe samo na količinu, već i na kvalitetu hrane: tlo osiromašeno mikronutrijentima proizvodi biljke siromašnije cinkom, folnom kiselinom i vitaminima. U tom kontekstu, zdravlje tla postaje i pitanje javnog zdravlja, ne samo agronomije. Nakon oceana, tla su najveći svjetski spremnik ugljika – u njima je pohranjeno više od 2400 gigatona ugljika, gotovo dvostruko više nego u atmosferi. FAO upozorava da je degradacija tla već otpustila 78 gigatona ugljika u zrak.
Ako se tlo preore i izgubi mikroorganizme, ugljik se oslobađa kao CO2; ako se obnovi, može postati moćan klimatski apsorber. OECD procjenjuje da bi poljoprivredna tla, uz odgovarajuće prakse, mogla apsorbirati do četiri posto globalnih emisija godišnje – pod uvjetom da se osigura trajno skladištenje. Drugim riječima, zdravo tlo nije samo resurs nego i klimatski alat: ono istodobno hrani ljude i stabilizira atmosferu.
Kako se tlo može obnoviti
Sve više hrvatskih i europskih stručnjaka zagovara regenerativnu poljoprivredu – skup metoda koje obnavljaju biološki život tla umjesto da ga iscrpljuju. Temeljne prakse uključuju smanjeno ili potpuno bez oranja (no-till), što čuva mikroorganizme i vlagu. Podrazumijeva i ostaviti pokrovne usjeve koji pokrivaju tlo između sezona i sprječavaju eroziju (npr. opalo lišće i sasušeno bilje).
Traži se i veća rotacija kultura i mješovita poljoprivreda koja povećava raznolikost tvari u tlu. Umjesto pesticida, favoriziraju se organska gnojiva i kompost jer oni vraćaju humus. Moguće je koristiti i biochar – materijal bogat ugljikom koji veže hranjiva i smanjuje ispiranje.
U jednom američkom istraživanju tla pod regenerativnim sustavom imala su 62 posto više mikrobne biomase i 157 posto više organskog ugljika od konvencionalnih. Takvi se trendovi potvrđuju i u mediteranskim pokusima. Rezultati se, međutim, ne dobivaju preko noći – potrebno je pet do deset godina dosljedne primjene.
I u Hrvatskoj su pokrenuti konkretni projekti koji povezuju tlo, poljoprivredu i klimu. U delti Neretve, u sklopu europskog projekta AI4SoilHealth, provodi se pilot za praćenje slanosti tla. Mjeri se električna vodljivost (EC), udio natrija i pH, kako bi se razumjelo kako morska voda i navodnjavanje utječu na gubitak plodnosti. Cilj je pronaći prakse – poput dodavanja organske tvari i pokrovnih kultura – koje smanjuju zaslanjivanje.
U istočnoj Slavoniji, pedološka istraživanja Hrvatskog društva za pedologiju i Poljoprivrednog instituta Osijek upozoravaju na preveliku zbijenost tla (gustoće do 1,99 Mg/m³) te gubitak humusa koji traje više od stoljeća. Stručnjaci to povezuju s teškom mehanizacijom, monokulturama i isušivanjem melioriranih tala. U novijim pokusima Agronomskog fakulteta, uvedeni pokrovni usjevi i smanjeno oranje pokazali su poboljšanje infiltracije vode, stabilnost agregata i rast sadržaja organske tvari. Takvi rezultati potvrđuju ono što se dugo zanemarivalo – da poljoprivreda može biti regenerativna, a ne samo “održiva”.
Zdravlje tla ne može se obnoviti brzo. Neke metode, poput no-till sustava, mogu privremeno smanjiti prinose, dok druge, poput biochar-a, zahtijevaju veća ulaganja. U konačnici od svih raste krajnja cijena hrane za potrošače. Modeli koji procjenjuju koliko tlo može pohraniti ugljika i dalje nose neizvjesnosti jer mikrobiološki procesi ovise o klimi, teksturi i vlažnosti tla.
No, ono što je sigurno: ako se plodnost tla izgubi, njegov povratak traje desetljećima. Zdravo tlo znači stabilnije gospodarstvo, niže troškove navodnjavanja i – naposljetku – više života u svakom smislu.