Najnovija studija objavljena u časopisu Nature Geoscience pokazuje da ekstremne padaline do kraja stoljeća mogu biti znatno intenzivnije nego što se do sada projiciralo. Istraživači su otkrili da standardni klimatski modeli, kakvi se koriste u većini klimatskih analiza i planova prilagodbe, sustavno podcjenjuju jakost budućih kišnih ekstrema, i to zbog jedne ključne stvari: ne uspijevaju uhvatiti procese koji na srednjim razmjerima atmosfere (tzv. mezoskalnim konvektivni sustavima) vuku velike količine vlage i pojačavaju oluje.
Studija procjenjuje da ekstremne dnevne padaline na kopnu mogu narasti za oko četrdeset i jedan posto do 2100. godine. To ima izravne posljedice za cijeli niz društvenih sustava – od urbanističkog planiranja i upravljanja vodama do sigurnosti infrastrukture. Riječ je o nalazu koji mijenja okvir u kojem se donose odluke o prilagodbi, jer mnoge zemlje, uključujući i one u Europi, koriste klimatske modele koji takve procese prikazuju pregrubo. Ako je postupak mjerenja pogrešan, i političke odluke mogle bi biti pogrešne.
Snaga kiše ovisi i o organizaciji vlage u atmosferi
Ključna poruka studije jest da stvarna dinamika ekstremnih kiša ne ovisi samo o toplijem zraku koji može zadržati više vlage, već i o tome kako se ta vlaga organizira u atmosferi. To podrazumijeva dinamičke procese poput konvergencije zraka (slijevanja zračnih tokova prema istom području), vertikalnog podizanja, stvaranja konvektivnih ćelija i mesoskalnih sustava, koji dovode velike količine vodene pare na usko područje gdje se potom oslobađa u obliku intenzivne kiše.
U mnogim slučajevima ekstremne padaline nastaju kada se velika količina vodene pare konvergira u uskom području i brzo podiže. Upravo tu vrstu konvergencije standardni modeli loše simuliraju.
Autori rada pokazali su da modeli visoke rezolucije uspijevaju realnije prikazati procese poput konvektivnih oluja i mezoskalnih sustava, zbog čega predviđaju i snažniji rast ekstremnih padalina. Kada se uvaže i ti dinamički procesi, procjena mogućih budućih ekstrema značajno raste. Prema rezultatima računalnih simulacija, modeli niske rezolucije podcjenjuju intenzitet budućih ekstremnih padalina za otprilike tri puta.
Drugim riječima: ono što se danas smatra “velikom kišom kakva nije pala sto godina”, moglo bi postati događaj koji se javlja mnogo češće, dok bi oborinski sustavi koji izazivaju nagle poplave mogli postati veći i širi od onoga što se trenutačno očekuje.
Što to znači za klimatsku prilagodbu?
Studija je globalna i ne analizira posebno ni Balkan ni Hrvatsku. No, njezina poruka je jasna: ako modeli koje koriste europske i nacionalne institucije podcjenjuju dinamiku ekstremnih padalina, to znači da sustave zaštite, poput nasipa, odvodnih kanala, brana, kanalizacija, projektiramo prema nedovoljno preciznim procjenama.
U praksi, to znači da postojeći planovi rizika i procjene ranjivosti možda ne uzimaju u obzir stvarni porast intenziteta budućih oborina. To je posebno važno u Europi, gdje mnogi gradovi već sada bilježe rekordne bujične poplave, a infrastruktura koja se gradi traje desetljećima. Jednom kada se pogriješi u dimenzioniranju sustava, pogreška ostaje.
Kako se možemo pripremiti?
Nekoliko zemalja u posljednjih deset godina, uključujući Njemačku, Sloveniju i Švicarsku, razvijaju regionalne atmosferske modele visoke rezolucije, koji mogu bolje simulirati ekstremne oborine. Takvi modeli omogućuju finije razumijevanje rizika na razini gradova, rijeka i mikro-regija.
Drugi pristup, koji bilježi dobre rezultate, jest integracija procjena ekstremnih padalina s urbanom prirodnom infrastrukturom: zeleni krovovi, kišni vrtovi, filtracijske zone (zelene površine) i druga rješenja koja smanjuju površinsko otjecanje. Gradovi poput Rotterdama i Kopenhagena već koriste ovakve mjere nakon što su pretrpjeli velike poplave, a prva evaluacijska izvješća pokazuju smanjenje opterećenja sustava odvodnje tijekom jakih kiša.
Treći element jest bolja povezanost klimatologa, hidrologa i urbanista. U mnogim državama analizama ekstremnih padalina upravljaju meteorološke službe, dok se dizajn infrastrukture vodi zasebnim propisima. Studija iz Nature Geoscience naglašava potrebu da se u taj proces uključe i dinamički modeli koji detaljno simuliraju atmosferska strujanja, jer se rizik od poplava ne može svesti na jednostavne statističke povratne periode.
Koja su ograničenja?
Najveće ograničenje je što globalne visoko-rezolutne simulacije nisu još dovoljno brojne da daju detaljne regionalne projekcije. To znači da za Balkan i Hrvatsku nedostaje precizna, lokalizirana ocjena budućih ekstremnih oborina u istom metodološkom okviru. Stoga je važno da se rezultati ove studije čitaju kao upozorenje, a ne kao gotova brojka za lokalne uvjete.
Drugo ograničenje je visoka računalna cijena modela. Simuliranje atmosfere na rezoluciji od deset kilometara za cijeli planet troši mnogo više resursa nego modeli niske rezolucije, pa će za široku primjenu trebati dodatna ulaganja i međunarodna suradnja.
Nova studija donosi važnu poruku: izgledi za buduće ekstremne kiše gori su nego što je većina dosadašnjih projekcija pokazivala. Time se otvara prostor za poboljšanje klimatskih modela, ali i za promjene u planiranju zaštite od poplava. Premda za Hrvatsku još nemamo detaljne prognoze u visokoj rezoluciji, globalni rezultati sugeriraju da će ekstremne oborine postati ozbiljan izazov za infrastrukturu, sigurnost i urbano upravljanje. Rješenja postoje, ali zahtijevaju brzu i koordiniranu primjenu – prije nego što nove, snažnije oluje postanu uobičajene.