Moguće je da je jedna od najlošije iskomuniciranih znanstvenih klimatskih činjenica ona o tome što zapravo za pojedinca, u pojedinom mjestu, u pojedinom danu u ljetu znači prosječno globalno zatopljenje od 1.5 ili 2 stupnja Celzijusa. Brojka ne zvuči strašno, osobito kada se usporedi s ljetnim temperaturama od trideset do četrdeset stupnjeva koje svakodnevno viđamo na termometrima. No klimatolozi pritom ne govore o temperaturi jednog grada, jednog dana ili jednog toplinskog vala, nego o prosjeku cijelog planeta kroz desetljeća. Taj prosjek na svakodnevnoj razini, posebno u danima toplinskih valova i kupola, osjećamo puno teže.
Koliko ta razlika između globalnog prosjeka i lokalnog iskustva može biti velika pokazuje nedavna BBC-jeva reportaža iz New Delhija, glavnog grada Indije. Aktivisti organizacije Greenpeace India tijekom toplinskog vala termalnim su kamerama mjerili temperature različitih gradskih površina u siromašnijim četvrtima grada. Dok je Indijska meteorološka služba istoga dana bilježila oko 43,5 stupnjeva Celzijusa temperature zraka, temperatura pojedinih asfaltiranih površina dosezala je čak 64 stupnja.
Oba podatka su točna. Meteorološke postaje temperaturu zraka standardno mjere oko dva metra iznad tla, u ventiliranoj sjeni, kako bi rezultati bili usporedivi između gradova, država i desetljeća. Termalne kamere, s druge strane, mjere temperaturu površina koje izravno upijaju Sunčevu energiju. Upravo zato asfalt, beton, metal ili tamni krovovi mogu biti desetke stupnjeva topliji od zraka koji ih okružuje.
Vruće urbane površine
Tijekom toplinskog vala, većina ljudi ne boravi isključivo u ventiliranim prostorima, a posebno ne siromašni dijelovi zemalja globalnog juga, poput Indije, već su značajno izloženi vanjskim vremenskim uvjetima. To znači da čovjek koji boravi vani, tijekom toplinskih valova istodobno prima toplinu iz zraka, sa Sunca te od okolnih površina koje zrače akumuliranu energiju natrag prema tijelu. Što je više betona, asfalta i tamnih površina, to je toplinsko opterećenje veće. Takvih betoniraih površina, više je u siromašnijim područjima, a isto je nedavno potvrdila Europska komisija za Europu, odlučivši potaknuti sadnju više stabala u siromašnijim četvrtima.
Tim se fenomenom bavi područje istraživanja poznato kao urbani toplinski otok. Gradovi su često osjetno topliji od okolnog ruralnog prostora jer beton i asfalt tijekom dana pohranjuju velike količine topline, a zatim je polako otpuštaju tijekom večeri i noći. Istovremeno, u gradovima je manje vegetacije koja bi kroz isparavanje vode prirodno hladila okoliš. Posljedica je da toplinski valovi u gradovima često traju dulje, a noći ostaju neuobičajeno tople čak i nakon zalaska sunca.
Znanstvenici posljednjih godina upozoravaju da upravo takvi lokalni uvjeti mogu značajno pojačati učinke globalnog zatopljenja. Kada se planet zagrije za jedan ili dva stupnja, ne zagrijavaju se svi dijelovi svijeta jednako. Kopno se zagrijava brže od oceana, a najtopliji dani u mnogim regijama rastu brže od samog globalnog prosjeka. Klimatski modeli pokazuju da se ekstremno vrući dani u pojedinim dijelovima Europe, Sjeverne Amerike, Mediterana i zapadne Azije mogu zagrijavati dva do tri puta brže od prosječne globalne temperature.
Što su zapravo “Ekstremni događaji”?
To ne znači da će globalno zatopljenje od dva stupnja automatski povećati temperaturu svakog ljetnog dana za dodatna dva stupnja. Znači da se povećava vjerojatnost i intenzitet ekstremnih događaja. Temperature koje su se nekad smatrale ekstremnima u Zagrebu kretale su se oko 33 ili 34 stupnja Celzijusa, dok posljednjih godina grad bilježi i temperature blizu 40 stupnjeva. Dan koji je prije nekoliko desetljeća bio rijedak rekord postaje sve češća pojava, a temperature koje su se nekad bilježile jednom u životu meteorološke postaje počinju se pojavljivati svakih nekoliko godina.
U gradovima se zatim na taj klimatski signal nadograđuju lokalni čimbenici. Ako je četvrt prekrivena asfaltom, bez drveća i zelenih površina, ista meteorološka situacija proizvest će znatno veće toplinsko opterećenje nego u četvrti s mnogo hlada i vegetacije. Zato dvije osobe koje žive u istom gradu tijekom istog toplinskog vala mogu doživljavati potpuno različite uvjete.
To se jasno vidjelo i u Delhiju. Greenpeaceovi aktivisti nisu pronašli samo površine toplije od šezdeset stupnjeva. Na lokacijama zaštićenima sjenom stabala temperature su bile osjetno niže. Razlika nije nastala zbog drukčijeg vremena nego zbog drukčijeg urbanog okoliša.
Odgovor su “klimatska skloništa”
Ovo su razlozi zašto sve veći broj gradova počinje promatrati toplinske valove kao infrastrukturni, a ne samo meteorološki problem. Gradovi diljem svijeta sade drvorede, povećavaju udio zelenih površina, uvode reflektirajuće ili takozvane hladne krovove, grade nadstrešnice na javnim prostorima te razvijaju mreže klimatiziranih skloništa u kojima se građani mogu skloniti tijekom najopasnijih vrućina. Neki gradovi uvode i posebne akcijske planove za toplinske valove koji uključuju javne punktove s pitkom vodom, prilagodbu radnog vremena i sustave ranog upozorenja.
Znanstvena istraživanja pokazuju da drveće ne djeluje samo kao izvor sjene. Krošnje istodobno hlade okoliš kroz proces evapotranspiracije, odnosno isparavanja vode kroz lišće. Zbog toga površine ispod stabala mogu biti višestruko hladnije od okolnog asfalta. Slično vrijedi i za travnjake, parkove, vodene površine te propusne materijale koji omogućuju zadržavanje vlage u tlu.
Sve to znači da temperature koje ljudi doživljavaju tijekom toplinskog vala nisu određene isključivo klimatskim promjenama. One su u velikoj mjeri rezultat urbanističkih i političkih odluka donesenih godinama ili desetljećima ranije. Hoće li četvrt biti prekrivena asfaltom ili drvećem, hoće li imati park ili parkiralište, hoće li građani imati pristup hladu i vodi ili ne, pitanja su koja danas sve više određuju kako će se živjeti u svijetu koji se zagrijava. Primjer Delhija pokazuje da razlika između 43 i 64 stupnja nije samo meteorološka zanimljivost. Ona otkriva koliko snažno lokalni okoliš može pojačati ili ublažiti posljedice globalnog zatopljenja te zašto prilagodba klimatskim promjenama sve manje postaje pitanje vremena, a sve više pitanje načina na koji gradovi upravljaju