Što smo intimnije upoznati s klimatskim promjenama, to društvena prilagodba ovom procesu postaje teža i kompleksnija. Uglavnom zbog toga što se radi o procesu kojeg pokušavamo shvatiti i sanirati istodobno, jer vremena nema da se ovi mentalni, politički, tehnološki i društveni procesi odvijaju odvojeno i nezavisno.
Tamni leptiri
Povijesno gledano, proces klimatskih promjena prvo je prepoznala i opisala znanost na samom početku industrijske revolucije, kada su leptiri u Londonu izgubili boju i postali tamni. Pripisano je to bilo dimu iz buktećih i tek izgrađenih industrijskih dimnjaka. Šok, da se takvo nešto može vidjeti već u prvoj generaciji industrijske revolucije izazvao je promptno djelovanje, pa su na dimnjake tvornica postavljeni filtri za pročišćavanje industrijskog dima s ciljem sprečavanja da čađa uđe u atmosferu.
Nakon toga, industrijska revolucija toliko brzo mijenja svijet da parni stroj postaje prioritet nad svim drugima, dok istovremeno klimatske i društvene posljedice ovog izuma postaju marginalne teme. Iako tokom cijele industrijske revolucije postoje znanstveni radovi o posljedicama puštanja pretjeranih količina ispušnih plinova u atmosferu, ideja da ljudi mogu toliko utjecati na klimu na Zemlji da se ona može nepovratno promijeniti i pokvariti postaje toliko apstraktna da intuitivno odbijamo uopće misliti o tome. Klimatske promjene su ideja pred kojom se osjećamo toliko maleno i nemoćno da nemamo mentalne energije misliti o nečemu toliko zastrašujućem.
Industrijska revolucija mijenja svijet
Nešto što je osiguralo toliki nagli razvojni skok, stabilnost civilizacije i stvorilo ideju kontinuiranog rasta i razvoja, ne možemo istovremeno percipirati kao nešto zapravo jako loše. Upravo tom parnom stroju možemo zahvaliti lakoću postojanja posljednjih nekoliko generacija ljudske vrste.
Nekoliko stotina godina od pokretanja prvog parnog stroja iako bogatiji i razvijeniji nego ikada u povijesti, živimo u klimatskoj distopiji te usprkos ogromnom broju riječi proizvedenih na ovu temu, zapravo nekvalitetno o tome društveno komuniciramo. Za to je po nekim studijama iz polja psihologije i sociologije odgovoran veliki jaz u društvenoj i političkoj moći.
No, veliki problem leži i u objektivnoj prepreci: kako zaista trebamo komunicirati težinu i sveobuhvatnost ovog pitanja? Odgovore na ovo u pravilu možemo naći primarno u znanstvenoj literaturi, ali ona je toliko apstrahirana i odvojena od svakodnevnog iskustva da su čak i istraživanja na temu klimatske adaptacije i uloge zajednice u ovome loši. S druge strane, kada se apstraktna znanstvena otkrića pokušavaju populistički komunicirati, često gube na kredibilitetu. Uzročno posljedične veze klimatskih promjena i vlastitih svakodnevnih praksi nikako ne uspijevamo zaista shvatiti.
Klimatska distopija
Na primjer, skupina europskih znanstvenika: Julian V. Sartorius, Alistair Geddes, Alexandre S. Gagnon, Kathryn A. Burnett provela je nedavno meta-istraživanje o ulozi lokalnih zajednica u klimatskoj adaptaciji. Meta-istraživanje znači da su po točno zadanim kriterijima pregledali 60 studija i istraživanja objavljenih na temu uključivanja zajednica u sanaciju klimatskih šteta u europskom kontekstu. Štoviše, ovo su polje dodatno suzili samo na studije koje se tiču europskih otočnih i obalnih ekosustava. Ništa iz Hrvatske nije ušlo u istraživanje, ali ponešto jest iz Grčke, čija je ekonomska struktura od svih EU zemalja vjerojatno tradicionalno najsličnija našoj pa je moguće možda prizvati analogije ovih dviju mediteranskih zemalja. No, nećemo se sada baviti tim pitanjem, već samo pitanjem razumijevanja uloge lokalnih zajednica u klimatskoj adaptaciji.
Rezultati meta-studije nisu zadovoljili potrebu znanstvenika radi koje su uopće ušli u istraživanje. Naime, iako skoro sva istraživanja i politike globalnog sjevera inzistiraju na “participaciji i koprodukciji” lokalnih zajednica, skoro nijedna od proučavanih studija nije u potpunosti niti objasnila što to točno sve treba podrazumijevati, niti kako točno u praksi provesti inkluziju lokalne zajednice.
Sve veća pažnja se pridaje načinima kako pojačati kooperaciju i koprodukciju lokalnih europskih zajednica s ciljem poboljšanja angažmana “u rješavanju gorućih društvenih problema, ponajviše kroz koristi od stvaranja djelatnog znanja”, ističu znanstvenici.
Veliki broj znanstvenih rezultata
Sudjelovanje i koprodukcija smatraju se važnima za unaprijeđenje klimatske adaptacije zbog naglaska na suradnju laika i znanstvenika. Potreba za tom suradnjom rezultat je ogromnog broja znanstvenih rezultata koji iz godine u godinu ostaju neprimijenjeni u svakodnevici. Da bi se to promijenilo, istraživači su ponovno uzeli apstraktne društvene relacije poput nejednakosti, moći, politike, motivacije itd… i pokušali strukturirati ove odnose u kontekstu društvene svakodnevice.
Meta-studija pokazala je da nijedno od 60 istraživanja zapravo nije dovoljno dobro razradilo, objasnilo niti definiralo kako prenijeti nova znanja “neznanstvenoj javnosti” s ciljem primjene tehnoloških, znanstvenih, političkih i drugih dostignuća na bilo kojem europskom otoku ili u obalnoj zajednici.
“Iako se pokazalo da su različiti ishodi mogući iz sudjelovanja i koprodukcije, potrebno je poboljšati planiranje specifičnih ishoda. To također mora uključivati izgradnju jačih veza s transformacijskim idejama i načelima za sudjelovanje i koprodukciju kako bi se ispunila visoka očekivanja koja se često imaju”, zaključuju istraživači i dodaju:
“Dok se interakcija i suradnja između zajednice znanosti i korisnika smatraju ključnim za gore navedene pomake, nalazi pregleda i preporuke pozivaju na posvećivanje više pozornosti realnosti rada sa i kroz procese sudjelovanja i koprodukcije”. U obzir također uzimaju da su “sudjelovanje i koprodukcija s različitim skupinama dinamični i neizvjesni”.
Kako provesti u djelo sve zaključke?
“Znanost i istraživanje mogu utjecati na društvenu prilagodbu klimatskim promjenama, ali se suočavaju sa sve većim zahtjevima da se njihovi procesi i rezultati učine dostupnijima i djelotvornijima od strane dionika prilagodbe”, poantiraju. No, kada se pokuša istražiti konkretne korake kako provesti u djelo sve ove zaključke, kao i to koje su konkretne prilagodbe sve pregledane studije provele u praksi i na terenu – na primjer transfer znanja, zajedničko upravljanje, procesno učenje, umrežavanje, razvijanje politika, kvaliteta procesa, promjena upravljačkih praksi, nijedna od 60 studija nije dovoljno konkretna, niti je uspostavila kakvu metodu koja bi dalje bila lako ponovljiva i provodiva u drugim lokalnim kontekstima.
Konačni zaključak ovih znanstvenika je utoliko više apel, nego išta drugo: “Kako učinci klimatskih promjena postaju sve očitiji i široko rasprostranjen, jaz između interesa i kritičke procjene sudjelovanja i koprodukcijskih uporaba koje podržavaju prilagodbu klimatskim promjenama postaje sve hitniji za rješavanje i proširenje na druge kontekste”.