Čovjek može smatrati da će vlade nastaviti odgađati smanjenje emisija, a ipak zahtijevati odlučnije klimatske politike. Može sumnjati da će se ostvariti međunarodni klimatski ciljevi, a istodobno biti spreman/na promijeniti vlastito ponašanje i podržati mjere za njihovo postizanje. Takvi stavovi mogu izgledati proturječno samo ako pretpostavimo da ljudi djeluju zato što vjeruju u uspjeh.
Novo istraživanje Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu pokazuje da je ta pretpostavka upitna. U radu “Two Faces of Hope: When Wishing Matters More Than Expecting in Climate Action“, objavljenom u kolovozu 2026. u časopisu Journal of Environmental Psychology, Noga Mostovoy Elzafan, Yehezkel Schneebalg, Oded Adomi Leshem, Nitzan Attias i Eran Halperin razlikuju dvije sastavnice nade: želju da se nešto ostvari i očekivanje da će se to doista dogoditi.
Ta razlika omogućuje drukčije razumijevanje veze između nade i djelovanja. Želja izražava koliko je ljudima određeni ishod važan i koliko snažno žele promjenu. Očekivanje označava njihovu procjenu vjerojatnosti da će se željeni ishod ostvariti. Dvoje ljudi može jednako snažno željeti zaustavljanje klimatskih promjena, ali imati sasvim različite procjene izgleda za uspjeh.
Želja za promjenom snažnije je povezana s djelovanjem
Istraživači su proveli tri istraživanja u Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelu, s ukupno 1108 sudionika. Ispitivali su kako su želja i očekivanje povezani s ponašanjima korisnima za okoliš koja su sudionici sami prijavili te njihovom podrškom klimatskim politikama. U sva tri istraživanja želja za promjenom pokazala se snažnijim i dosljednijim pokazateljem tih ishoda. Očekivanje uspjeha imalo je slabiju povezanost, a u pojedinim analizama ona nije bila statistički značajna.
Takav odnos zadržao se i nakon što su istraživači u analize uključili klimatska vjerovanja, društvene norme, osjećaj vlastite sposobnosti djelovanja i sociodemografske faktore. Dodatna metaanaliza rezultata triju istraživanja potvrdila je isti obrazac. Prema autorima, nalazi upućuju na to da je za klimatski angažman važnije koliko ljudi žele promjenu nego koliko vjeruju da će ona uspjeti.
O tome kako nada može potaknuti klimatsku kreativnost već smo pisali na Zelenoj Hrvatskoj. Novo istraživanje postavlja drukčije pitanje: moraju li ljudi očekivati povoljan ishod kako bi podržavali njegovo ostvarenje? Rezultati sugeriraju da se motivacija može održati i kada su procjene budućnosti nepovoljne.
To ipak ne znači da je dovoljno snažno željeti promjenu kako bi ona nastupila. Istraživanje je utvrdilo povezanost psiholoških stavova s prijavljenim ponašanjem i podrškom politikama. Nije pokazalo da jaka želja uzrokuje promjenu ponašanja, niti je ispitivalo dugoročnu političku mobilizaciju. Ipak, dovodi u pitanje ideju da je uvjerenje u izglednost uspjeha nužan preduvjet klimatskog angažmana.
Kada optimizam postane izgovor za odgađanje
Istodobno, drugi znanstvenici upozoravaju da inzistiranje na klimatskoj nadi može imati i politički problematične posljedice. Joe Blakey sa Sveučilišta u Manchesteru i neovisni istraživač Marc Hudson u radu “A Caution on Climate Hope“, objavljenom u kolovozu 2026. u časopisu Environmental Politics, kritiziraju pretpostavku da je nada uvijek korisna i nužna za ostvarivanje klimatskog napretka.
Autori posebno upozoravaju na lažnu nadu koju mogu održavati obećanja o budućim tehnološkim rješenjima i postupnim političkim poboljšanjima koja nisu razmjerna ozbiljnosti klimatske krize. Takva obećanja mogu stvoriti dojam da se problem postupno rješava, dok se odluke potrebne za njegovo rješavanje odgađaju. Pozivanje na optimizam tada može pridonijeti očuvanju postojećeg stanja i potiskivanju zahtjeva za temeljitijim promjenama.
Blakey i Hudson pritom ne zagovaraju pesimizam kao zamjenu za nadu. Smatraju da nijednu emociju ne bi trebalo proglašavati nužnim uvjetom političkog djelovanja. I strah, ljutnja, razočaranje ili gubitak nade mogu, ovisno o okolnostima, potaknuti preispitivanje postojećih politika. Njihov rad predstavlja teorijsku političku argumentaciju, a ne eksperimentalni dokaz da su pesimistični ljudi politički aktivniji.
Usporedba ovih dvaju radova ipak otvara važno pitanje: koliko je opravdano od građana očekivati optimizam u situaciji u kojoj nemaju kontrolu nad najvećim izvorima emisija ni nad političkim odlukama? Posebno je to važno za ljude koji već trpe posljedice klimatskih promjena. Kako smo pisali u tekstu o tome kako se psihički nositi s klimatskom krizom, mogućnost djelovanja povezana je i s materijalnim uvjetima života, podrškom zajednice i djelovanjem institucija.
Što to znači za klimatsku komunikaciju?
Nalazi izraelskih istraživača zanimljivi su i za način na koji se javnosti predstavljaju klimatske politike. Klimatske kampanje često pokušavaju ojačati uvjerenje da su rješenja dostupna i da se napredak može ostvariti. Novo istraživanje sugerira da bi važnu ulogu moglo imati i naglašavanje vrijednosti željene budućnosti, čak i kada njezino ostvarenje nije izvjesno.
Umjesto obećanja da će se klimatska kriza uspješno riješiti, takav pristup mogao bi jasnije govoriti o tome što društvo želi sačuvati, koje promjene smatra potrebnima i zašto ih vrijedi zahtijevati. Međutim, riječ je o mogućoj primjeni rezultata koju autori nisu izravno testirali. Nije poznato bi li poruke koje naglašavaju želju za promjenom bile učinkovitije od onih koje naglašavaju izglede za uspjeh.
Ta je ograda važna jer, kako smo pokazali i u ranijem tekstu o tome dovode li objave na društvenim mrežama do klimatske akcije, izazivanje emocionalne reakcije ne jamči promjenu ponašanja. Podrška određenoj politici također se ne može automatski izjednačiti sa sudjelovanjem u političkoj kampanji, organiziranju građana ili prosvjedu.
Dodatno ograničenje novog istraživanja jest to što su sudionici sami izvještavali o svojim postupcima, a istraživanja su provedena samo u SAD-u i Izraelu. Rezultati se stoga ne mogu bez dodatne provjere preslikati na hrvatsko društvo ili druge političke i kulturne okolnosti. Ostaje otvoreno i pitanje kako se odnos želje i očekivanja mijenja tijekom vremena, osobito nakon političkih neuspjeha ili konkretnih klimatskih katastrofa.
Djelovanje bez jamstva uspjeha
Istraživanje ne nudi recept za povećanje klimatskog angažmana, ali pomaže razdvojiti dvije stvari koje se često poistovjećuju: procjenu budućnosti i odnos prema budućnosti kakvu želimo. Ljudi mogu biti pesimistični prema izgledima za smanjenje emisija, a ipak smatrati da je smanjenje emisija nužno i vrijedno truda.
U političkom smislu, ta razlika ima šire značenje. Zahtjev za određenom promjenom ne prestaje biti opravdan zato što se njegovo ostvarenje čini malo vjerojatnim. Ljudi se mogu zauzimati za zaštitu okoliša, pravedniju raspodjelu troškova tranzicije ili ograničavanje fosilnih goriva i onda kada ne očekuju brzu pobjedu.
Možda zato za klimatsko djelovanje nije najvažnije pitanje koliko ljudi vjeruju da će se budućnost popraviti, već koliko im je stalo do toga kakva će ona biti. Neizvjesnost ishoda ostaje, ali sama po sebi ne mora biti razlog za odustajanje. Klimatska politika, u konačnici, ne može ovisiti o obvezi građana da budu optimistični, nego o njihovoj mogućnosti da zahtijevaju promjene i sudjeluju u odlukama koje će oblikovati budućnost.