Američka naftna i plinska industrija snažno su tokom 2025. i 2026. lobirale za odgodu europskih pravila o metanu, uz pritisak američke administracije, a u listopadu 2026. Europska komisija predložila je jednogodišnju odgodu, dok je Europski parlament podržao još dulje pomicanje rokova.
Uredba EU-a o smanjenju emisija metana u energetskom sektoru, donesena 2024. godine, jedan je od najvažnijih instrumenata europske klimatske politike. Njome se od naftnih, plinskih i kompanija za ugljen zahtijeva da mjere i prijavljuju emisije metana, otkrivaju i popravljaju istjecanja te ograniče ispuštanje tog plina tijekom proizvodnje i transporta fosilnih goriva.
Međunarodni doseg uredbe izazvao je snažan otpor američke naftne i plinske industrije. Europska pravila postupno se odnose i na fosilna goriva koja Unija uvozi, pa utječu i na proizvođače izvan njezinih granica, uključujući američke izvoznike nafte i ukapljenog prirodnog plina (LNG).
Metan je, nakon ugljikova dioksida, drugi najvažniji pojedinačni doprinositelj globalnom zagrijavanju među stakleničkim plinovima. Prema Europskoj komisiji, tijekom dvadeset godina jedna tona metana ima približno 82,5 puta snažniji učinak zagrijavanja od tone ugljikova dioksida. Njegovo brzo smanjenje zato može usporiti zagrijavanje već u bližoj budućnosti.
Sustavna kampanja američke fosilne industrije
Prema izvješću organizacije Fossil Free Politics objavljenom 22. listopada 2026., predstavnici fosilne industrije sudjelovali su u više od 80 posto sastanaka Europske komisije s vanjskim interesnim skupinama o uredbi između siječnja 2025. i srpnja 2026. Kompanije i njihova udruženja sastajali su se s Komisijom u prosjeku jednom tjedno.
Među istaknutim američkim akterima izvješće navodi American Petroleum Institute (API), ExxonMobil i ConocoPhillips. Američki fosilni interesi djelovali su izravnim kontaktima s europskim institucijama, ali i preko američke administracije, Kongresa i diplomacije. Fossil Free Politics navodi i da je svih 17 europarlamentaraca koji su u travnju 2026. zatražili ponovno otvaranje uredbe tijekom prethodne godine imalo kontakte s predstavnicima fosilne industrije.
Lažni argument za odgodu
Središnji argument kampanje bila je sigurnost opskrbe energijom, koju LNG svakako ne donosi, već je to američka propaganda. Industrijska udruženja tvrdila su da bi europska pravila mogla ugroziti uvoz nafte i plina, povisiti cijene energije te otežati poslovanje rafinerija i drugih energetski intenzivnih poduzeća.
U ožujku 2026. udruženje IOGP Europe predstavilo je analizu konzultantske tvrtke Wood Mackenzie, prema kojoj bi do 43 posto europskog uvoza plina i 87 posto uvoza sirove nafte moglo postati neusklađeno s pravilima tijekom 2027. godine. Riječ je o modeliranom scenariju izrađenom za industriju, koji pretpostavlja ograničenja pristupa tržištu, iako uredba ne predviđa automatsku opću zabranu uvoza.
Argumente industrije prihvatio je i dio europskih vlada. Prema izvješću Fossil Free Politics, 17 država članica zatražilo je trogodišnju odgodu pojedinih obveza, uz obrazloženje koje se u znatnoj mjeri podudaralo s argumentima industrijskih udruženja.
Američki ministar energetike Chris Wright i ministri nadležni za energetiku Katara, Nigerije i Alžira u lipnju su uputili zajedničko pismo europskim čelnicima, tražeći izmjene uredbe, zaustavljanje rokova, zaštitu ugovora i izostavljanje sankcija tijekom prijelaznog razdoblja. Upozorili su da bi primjena propisa mogla poremetiti europsku opskrbu naftom i plinom.
Kako su glasali hrvatski zastupnici?
Europska komisija u srpnju je donijela preporuku o primjeni sankcija prema uvoznicima, predloživši državama članicama fleksibilniji pristup. Zatim je 14. listopada predložila jednogodišnju odgodu dijela obveza mjerenja i izvještavanja o emisijama, pozivajući se na poremećaje na energetskim tržištima zbog sukoba na Bliskom istoku.
Europski parlament otišao je dalje. Na glasovanju 22. listopada podržao je izmjene sa 341 glasom za, 225 protiv i šest suzdržanih. Usvojeni tekst predviđa dulje odgode, uključujući pomicanje roka za dokazivanje usklađenosti određenih uvoznih ugovora do svibnja 2031., umjesto do svibnja 2029. godine.
Za odgodu su većinski glasovali zastupnici Europske pučke stranke, uz potporu desnih i krajnje desnih klubova, dok su joj se većinom protivili socijaldemokrati, Zeleni i Ljevica. Prema poimeničnoj evidenciji, od hrvatskih zastupnika odgodu su podržali Davor Ivo Stier, Karlo Ressler, Tomislav Sokol i Stephen Nikola Bartulica, a protiv je glasao Gordan Bosanac.
Uredba još nije izmijenjena jer slijede pregovori s Vijećem EU-a. Premda se pojedina odluka ne može pripisati određenom lobističkom kontaktu, istraživači su dokumentirali slijed lobističkih aktivnosti i institucionalnih odluka, politički pritisak i ustupke koji su potom uslijedili.
Visoka cijena odgode
Analiza Rystad Energyja za Environmental Defense Fund Europe iz lipnja 2026. zaključuje da su poremećaji cijena i opskrbe ponajprije posljedica geopolitičkih događaja, dok količine plina proizvođača s najvišom razinom izvještavanja o metanu višestruko premašuju europske potrebe. Analiza ipak ne obuhvaća sve ugovorne i logističke rizike, a visoka razina izvještavanja ne jamči potpunu usklađenost s uredbom.
Protiv odgode izjasnilo se i 60 institucionalnih ulagača koji upravljaju imovinom većom od 9,5 bilijuna eura, upozorivši da bi ona povećala nesigurnost i stavila u nepovoljniji položaj kompanije koje su već ulagale u usklađivanje s pravilima.
Metan koji istječe iz postrojenja može se u mnogim slučajevima zadržati i iskoristiti, a DIW Econ u izvješću The Societal Benefits of the EU Methane Regulation iz listopada 2026. procjenjuje da bi pravodobna provedba mogla donijeti 704 milijarde eura globalnih društvenih koristi, uz 49 milijardi eura regulatornih troškova.
Prema istom modelu, trogodišnja odgoda u kombinaciji sa slabijim zahtjevima mogla bi značiti gubitak 185 milijardi eura društvenih koristi. Riječ je o scenarijima koji pretpostavljaju pragove intenziteta emisija od 0,2 i 0,4 posto, koji još nisu zakonski određeni. Izračuni uključuju klimatske, zdravstvene i gospodarske štete koje izostaju iz industrijskih procjena troškova.
Fosilni lobi uspio je trošak prilagodbe naftnih i plinskih kompanija predstaviti kao prijetnju europskoj energetskoj sigurnosti. Time je pitanje njihove odgovornosti za emisije potisnuto pitanjem koliko im vremena Europa još treba dati.
Spor razotkriva proturječnost europske energetske i klimatske politike: Unija raspolaže tržišnom moći kojom može utjecati na način proizvodnje fosilnih goriva u svijetu, ali njezina ovisnost o uvozu istodobno daje dobavljačima snažan instrument političkog pritiska. Odluka o uredbi pokazat će koliko europske institucije mogu održati vlastita klimatska pravila kada se njihova provedba sukobi s interesima industrije čije poslovanje trebaju regulirati.