Tim povodom napravili smo intervju s jednim od gostiju konferencije – Martinom Kruseom, futurologom koji se unutar poslovnog sektora dugi niz godina bavi temama održivosti, inovacija i strateškog promišljanja o budućnosti. Na čelu je odjela za Istraživanja o resursima i okolišu, odjela Predviđanja i studija budućnosti na Copenhagen Institute for Futures Studies. U svom radu uglavnom savjetuje različite svjetski poznate kompanije. Fokusiran je na održivost i vezu između klimatskih promjena, hrane, energije i vode.
Na predavanju u Zagrebu Kruse će govoriti o “suštinskom pomaku prema održivom društvu. Ovaj transformacijski put neupitno jedna je od najznačajnijih društvenih promjena od Drugog svjetskog rata”. Govorit će o strategijama eliminacije stakleničkih plinova i drugim povezanim poslovnim temama. Naravno, kao futurolog, pokušat će povezati buduće političko tehnološke trendove s poslovanjem kompanija. Kruse smatra kako “prijelaz prema održivom društvu nije samo pitanje okoliša. Riječ je o promjeni koja će redefinirati poslovni svijet, stvarajući pobjednike i gubitnike”.
Gospodine Kruse, Vi ste stariji savjetnik u Institutu za studije budućnosti iz Kopenhagena. Molimo Vas da nam objasnite što su točno studije budućnosti?
Studije budućnosti ili promišljanje budućnosti je prepoznavanje da je budućnost nesigurna, da ćete morati raditi s njom na drugačiji način uzimajući u obzir različite moguće scenarije, njihove potencijalne implikacije i kako se pripremiti ili reagirati na njih.
Posljednjih 20 godina bavili ste se pitanjima održivosti. Možete li nam reći koje ste točno poteze i strategije uspješno implementirali?
Većina posla kojeg obavljam je povjerljiva, ali, primjerice, u slučaju mojega doprinosa članicama G20, nekoliko stručnjaka iz cijelog svijeta surađivalo je kako bi predložili deset preporuka političarima. Preporuka za koju sam ja bio odgovoran bila je o stvaranju institucionalnih poticajnih struktura za dugoročno razmišljanje. Izborni ciklus u mnogim zemljama trenutno traje četiri godine pa političari imaju vrlo malo poticaja da dugoročno razmišljaju. Buduće generacije možda će pohvaliti njihove izbore, ali nerođeni ne mogu glasovati.
Stvaranje institucionalnih poticajnih struktura za dugoročno razmišljanje nije mala stvar, međutim, vidimo da se to događa. U Walesu imaju povjerenika za budućnost čija je uloga čuvanje budućih generacija. To znači pomoći javnim tijelima i onima koji donose politike u Walesu da razmišljaju o dugoročnom utjecaju svojih odluka. CIFS – Institut za studije budućnosti iz Kopenhagena surađuje s UN-om i kasnije ove godine na UN-ovom Summitu za budućnost, gdje će buduće generacije također igrati ključnu ulogu.
Ranije ove godine sudjelovali smo na konferenciji na Islandu s islandskim i finskim zastupnicima o tome kako se demokracija može prilagoditi perspektivama budućih generacija. Za poslovanje su i zahtjevi Europske unije za objavljivanje informacija o utjecaju na okoliš također dokaz ovog općeg pomaka. Tako da mi je drago da se promjene događaju. Sve u svemu, iako je teško, ovo je područje u kojemu se mogu vidjeti daljnje promjene.
Pišete o “etičkoj disonanci”, izrazu koji znači “nesuglasje između težnje održavanja moralne slike o sebi i iskušenja da se koristi neetičko ponašanje. Ono što je zanimljivo kod etičke disonance jest da je može održavati skupina, pod uvjetom da svi rade istu stvar. To je ključna prepreka za promjene. Zemlje globalnog sjevera obično se smatraju globalnim moralnim liderima u ekologiji. Kako stručnjaci za održivost rješavaju probleme poput izvoza prljavih industrija u globalni jug? Kakvo je vaše mišljenje o danskim tvrtkama koje investiraju u prakse koje štete klimi diljem svijeta? I kako se to uklapa s Vašim pokušajem borbe protiv ove etičke disonance?
Kina je proizvodni centar svijeta koji odgovara za otprilike 30 posto globalnih emisija. Često zaboravljamo da te emisije u velikoj mjeri dolaze zbog outsourcing proizvodnje i djelomično su razlog zašto su zemlje u EU-u vidjele smanjenje emisija. Danske tvrtke koje se pridržavaju standarda GHG protokola odgovorne su za te emisije i bore se očistiti svoje lance opskrbe. Ostaje problem što mnoge tvrtke prebacuju troškove prijelaza niz lanac opskrbe, što rezultira smanjenjem plaće majke četvero djece u Bangladešu koja već radi za minimalnu plaću, a sada vidi smanjenje plaća, jer je tvrtka za koju radi prisiljena ulagati u nove tehnologije, ali za to ne dobiva naknadu, jer potrošači nisu voljni platiti. Ovdje ponovno nailazimo na problem moralne disonance.
Što vidite kao strateške prednosti Balkana za zelenu tranziciju?
Balkan u velikoj mjeri ima staru infrastrukturu koja će se ionako morati modernizirati. Balkan ima mogućnost brzog prijelaza u korištenje održivijih tehnologija. Investicije u infrastrukturu obnovljivih izvora energije mogle bi dovesti do smanjenja ovisnosti o fosilnim gorivima i doprinijeti održivijem energetskom miksu. Također, Balkan je poznat po svojoj bogatoj biološkoj raznolikosti i prirodnim resursima. Održivo upravljanje tim resursima moglo bi podržati ekoturizam itd.