Hvatanje i skladištenje ugljika ključno u smanjenju emisija?

Brojni su prigovori usmjereni ka tehnologiji hvatanja i skladištenja ugljika, ali i brojna rješenja ovise o ovoj tehnologiji, stoga donosimo pregled najvažnijih prigovora i odgovora.

Najveći zagovornici tehnologije hvatanja i skladištenja ugljika – uglavnom industrija fosilnih goriva – ističu kako ovdje govorimo o tehnologiji koja može isisati 36 milijardi tona stakleničkih plinova iz atmosfere godišnje. Ekolozi i aktivisti odgovaraju da u to nije uračunat ugljični otisak proizvodnje ove tehnologije, kao ni njezino upogonjenje. Pobornici tehnologije na to odgovaraju da je i ovo prijelazna tehnologija koja se stalno poboljšava.

Protivnici odgovaraju da čak i bez ugljičnog otiska proizvodnje, tehnologija nije 100 posto učinkovita, odnosno da ne isisava sve stakleničke plinove od industrijskog procesa čije emisije navodno skladišti. Zagovornici kažu da je to točno, ali da skladišti 90 posto. Protivnici dodaju, kada se zbroji ukupni životni vijek tehnologije (proizvodnja, pogon, reciklaža), da to više nije ni 90 posto nego znatno manje i tako u krug.

Obećanja da, ali realnost?

Promotrimo li tehnologiju hvatanja i skladištenja ugljika s obzirom na njenu poziciju u strukturi industrije, počinju se otkrivati ključni problemi. Zagovornici ove tehnologije isticat će kako nas “obnovljivi izvori energije ne mogu dovesti do neto nule.

Sektori kao što su cement, čelik i kemijska proizvodnja proizvode značajne emisije ugljičnog dioksida koje je teško eliminirati samo obnovljivom energijom.

“To je obećanje, no realno stanje stvari je da su investicije u ovu tehnologiju teške milijarde dolara, a svih četrdesetak svjetskih pogona koji trenutno postoje (plus još toliko u izgradnji i na tisuće njih u planu), uklanjanju tek 0,1 posto globalnih emisija CO2 (45 milijuna metričkih tona). S druge strane, sav ostali CO2 koji se uklanja iz atmosfere uklanjanju stabla. Ako uložimo milijarde eura ili dolara u pošumljavanja posebno ugroženih dijelova – npr. gradova – cost benefit analiza je jasna, više klimatskog “profita” izvučemo ako posadimo šumu nego ulaganjem u tehnologije skladištenja ugljika iz atmosfere.

Troškovi za tehnologiju koja hvata i skladišti ugljik kreću se od 15 do 120 USD po metričkoj toni uhvaćenog ugljika, ovisno o izvoru emisije, a projekti u planiranju još su skuplji, između 600 i 1000 USD po metričkoj toni, zbog količine energije potrebne za hvatanje ugljika iz atmosfera, prema podacima IEA, piše Reuters.

Neuspješni projekti

Iako na papiru argumenti za ovu tehnologiju izgledaju dosta dobro – pogotovo kako ih prikazuju investitori: uz ignoriranje prigovora – na terenu je stvar još i gora. Neki projekti uopće nisu uspjeli dokazati efikasnost tehnologije. Projekt vrijedan milijardu dolara za hvatanje emisija ugljičnog dioksida iz teksaške elektrane na ugljen, na primjer, imao je kroničnih mehaničkih problema i rutinski je promašivao sve ciljeve da bi na kraju 2020. godine bio konačno napušten i zatvoren, navodi se u izvješću koje su vlasnici projekta podnijeli Ministarstvu energetike SAD-a, prenosi Reuters.

Zagovornici vrlo glasno naglašavaju važnost ove tehnologije za hvatanje ugljičnog dioksida koji se emitira proizvodnjom cementa i željeza/čelika koji zajedno čine oko 15 posto ukupnih svjetskih emisija. Nakon što se ugljični dioksid uhvati, može se koristiti u industrijskim procesima, kao što su kemijska sinteza i konzerviranje hrane. Ovaj pristup može smanjiti emisije uz dodavanje vrijednosti, ako se otpadni CO₂ može koristiti za vrijedne proizvode.

Alternativno, može se skladištiti duboko pod zemljom u stabilnim geološkim formacijama, poput poroznog pješčenjaka prekrivenog nepropusnim stijenama ili slanih pećina, bilo prirodnih ili koje je napravio čovjek. Ovdje bi trebao ostati stotinama godina kao plin. Na nekim lokacijama ugljični dioksid može reagirati s mineralima i formirati stabilne karbonate, učinkovito pretvarajući CO₂ u stijenu.

Međutim, struka upozorava da postoje veliki rizici od curenja natrag u atmosferu, ulaska u podzemne vodne tokove itd. Lista minusa je gotovo neiscrpna.

Znanost treba razdvojiti od povijesti

Povijest ove tehnologije ima svoje izvore u industriji fosilnih goriva. Tehnologija je prvi put korištena 1920-ih za odvajanje ugljičnog dioksida od metana u naslagama fosilnog plina. Do 1970-ih našla je primjenu u povećanju crpljenja nafte—ako odvojite CO₂, možete ga pumpati natrag u naftno polje i izvući više. Do danas, najveća svjetska operacija hvatanja ugljika nalazi se u zapadnoj Australiji, gdje Chevron pumpa ugljični dioksid filtriran iz prirodnog plina natrag pod zemlju).

Upravo zbog ove povijesti, mnogi će zagovornici inzistirati na tome da se znanost razdvoji od povijesti te da će onda postati jasno kako tehnologija “drži vodu”. No, kao i obično, na svaki ovakav PR spin investitora, znanstvenici moraju ispisati desetke i stotine radova koji upozoravaju na suprotno. I usprkos tome, politika ih ne čuje. No, zaista, znanost je jasna: tehnologija hvatanja ugljika iz zraka je skupa, neučinkovita i gotovo besmislena.

Znanost koju nemamo ne može konkurirati ovoj tehnologiji, ali ni ova tehnologija ne može konkurirati prostoj sadnji stabala. Primarna funkcija ove tehnologije je zaista čini se, baš kao što protivnici kažu – usporiti napuštanje fosilnih goriva. Iako sadnja stabala ne rješava ispuštanje industrijskih plinova, ne rješava ih ni hvatanje ugljika.