Društvene norme, odnosno nepisana pravila koja poštujemo u ophođenju jedni s drugima te prema institucijama i drugim pravnim subjektima kategorije su kojima definiramo što se smatra prihvatljivim ili poželjnim ponašanjem, a što nosi suprotan predznak. One oblikuju naše svakodnevne odluke, vrijednosti i očekivanja, od toga kako se oblačimo, razgovaramo, ponašamo u javnosti, pa sve do stavova o politici, okolišu i pravednosti. Razvijaju se kroz kulturu, obrazovanje, religiju, zakon, ali i kroz ponašanje većine.
One nisu trajne — mijenjaju se kroz vrijeme. Na primjer, pušenje u zatvorenim prostorima nekad je bilo normalno, danas je sve manje prihvatljivo, a isto je s bacanjem smeća po ulici. Društvenim normama održavamo red: pomažu nam da se ponašamo predvidivo i koordinirano. One utječu na naš proces odlučivanja, ljudi stoga često donose odluke na temelju onoga što drugi rade ili odobravaju. No, društvene norme mogu biti i alat za promjenu – kada se promijeni norma (npr. da je neprihvatljivo zagađivati okoliš), to može pokrenuti i zakonske i političke promjene.
Što je klimatska pravda?
Društvene norme i načini njihovog oblikovanja ključni su za ostvarenje klimatske pravednosti. Ako društvo usvoji normu da je energetska pristupačnost standard, tada će i politike lakše i brže dobivati podršku. Studije pokazuju da percepcija pravednosti (kako se dijele troškovi zelene tranzicije) izravno potiče podršku klimatskim akcijama. Stoga transformacija prema zelenom sustavu ne smije biti samo tehnološka ili ekonomska – ona mora uključiti i normativnu prilagodbu.
U kontekstu klime i pitanja što je pravedno ili nepravedno, odnosno pitanje klimatske pravde, ona se često definira kroz tri dimenzije: raspodjelu tereta, postupak donošenja odluka i priznavanje prava marginaliziranih skupina. Društvene norme utječu na sva ta pitanja: one određuju na koji način očekujemo da se dijele troškovi (npr. računi za struju), tko smije sudjelovati u odlučivanju (npr. društveno ugroženi), i čija su prava prioritet (npr. siromašni i tradicionalne zajednice).
Empirijska istraživanja potvrđuju da se norme znatno razlikuju među kulturama i mijenjaju tijekom povijesti. Na primjer, društva koja naglašavaju slobodu i individualnost imaju permisivnije norme u odnosu na “vulgarnije” ponašanje, što upućuje na to da globalni prijelaz prema individualizmu vodi općenito liberalizaciji normi. Znanstvenici ovime objašnjavaju kako su posljednjih desetljeća norme u mnogim područjima postajale manje stroge (uz izuzetak ponašanja koja štete drugima). Zaključno, norme nisu statične – društveni konsenzus o tome što je “pravedno” može evoluirati.
Trenutne norme u energetici i klimi
U politici i javnom diskursu danas već prevladava ideja energetske pravednosti, ali norma još nije potpuno standardizirana. U EU je, npr. uvedena obveza praćenja i smanjenja energetskog siromaštva u nacionalnim klimatskim planovima, no u pojedinim zemljama implementacija kasni. U Hrvatskoj problem energetske nedostatnosti tek dobiva na vidljivosti – javnost o tome malo zna, a ne postoje sveobuhvatni programi pismenosti javnosti oko prilika koje energetska tranzicija nud.
Istovremeno, stavovi građana pokazuju proturječan odnos prema zelenoj tranziciji: istraživanje Ekonomskog instituta iz 2021. godine, autorice Sunčane Slijepčević pokazalo je da oko 89 posto Hrvata podržava obnovljive izvore energije i spremno je dodatno platiti za njihovu ugradnju, no većina ispitanika ističe da bi im taj prelazak povećao račune. Ovakva procjena implicira da aktualna norma i dalje povezuje energetski prelaz s žrtvama i troškovima, posebno za ranjive skupine. Drugim riječima, iako je princip “čiste i jeftine energije za sve” formalno prihvaćen, u praksi društvo još uvijek percipira određene žrtve kao “normalne”, dok je energetska priuštivost i dalje privilegija koju tek treba svrstati u standard.
Oblikovanje poruka i redefinicija norme
Potrebno je nove norme jasnije artikulirati u javnim porukama. Istraživanja pokazuju da pozitivne normative poruke imaju pozitivan učinak, odnosno kad se ljudima prezentiraju stavovi ostalih građana, spremnost na klimatsku akciju raste. Isto tako, pokazalo se da percepcija pravedne raspodjele troškova snažno predviđa podršku zelenim politikama. Stoga javne kampanje i politički akteri trebaju naglašavati da je energetska priuštivost standard, a ne privilegija.
Oblikovanje poruke kroz prizmu zajedničke dobrobiti i solidarnosti može pojačati javnu podršku zelenoj tranziciji. Na primjer, umjesto poruke o “poskupljenju struje”, može se isticati kako investicije u obnovljive izvore smanjuju račun za sve ubuduće. Uz priču o “prednostima u vidu smanjenja računa i novim poslovima”, može se navesti i da svaki građanin ima pravo na pristup tim koristi, bez obzira na prihod. U praksi to znači koristiti argumentaciju društvene pravde: pogodbe “pravednog prelaza”, sudjelovanje ranjivih skupina u korist dijeljenju troškova te isticati primjere dobre prakse.
Normalizacija novih i pozitivnih klimatskih primjera može se i pričama o uspješnim praksama energetske pravde. Širenje pozitivnih primjera stvara socijalni pritisak: kad ljudi vide da u drugim zajednicama takav pristup postaje norma, povećava se i kod njih očekivanje pravednosti. Ukratko, političke i komunikacijske strategije trebaju koristiti jezik nove norme “energetska priuštivost je pravilo, a ne iznimka”, umjesto ustaljenih “skupih investicija” s kojima se obično opravdava status quo.
Implementacija i preporuke
EU je već uvela pravne mehanizme koji idu u prilog novim normama: npr. paket Čista energija za sve iz 2019. uključuje obveze praćenja energetske nedostatnosti i njezino rasterećivanje. Nedavni Socijalni klimatski fond (uspostavljen 2023.) osigurava financijska sredstva za najugroženije kućanstva koja će biti pogođena klimatskim politikama. Međutim, ta sredstva su jako teško dostupna krajnjem i najugroženijem korisniku, tim više što često zahtijevaju sufinanciranje koje si oni s najvećom potrebom najmanje mogu priuštiti. EU stoga treba još uvijek osigurati mehanizme da jeftina struja stigne do najpotrebitijih. Prilikom sljedeće izmjene lokalnih i nacionalnih planova (NECP-ova) treba se inzistirati na uključivanju mjera pravednosti i energetskog prava kao općeg cilja, a s ciljem zaštite najsiromašnijih (umirovljenici i ruralna područja).
Gradovi, općine i energetske zadruge mogu provoditi konkretne projekte za siromašnije građane. Primjeri iz EU pokazuju da energetske zadruge i zajednički fondovi za poboljšanje energetske učinkovitosti u višestambenim zgradama izravno pomažu građanima s nižim prihodima. Poticanjem energetske samodostatnosti (zajednički solarni paneli, toplane na geotermalnu energiju) i subvencioniranjem socijalnih tarifa, lokalna politika može praktično učvrstiti normu da čistom energijom raspolažu svi. Time se istovremeno ostvaruju princip pravičnog tereta i novi standard priuštivosti.
Potrebno je sustavno informirati građane o pravima i mogućnostima energetske priuštivosti. Kampanje civilnih udruga i Vlade trebaju objašnjavati što je energetsko siromaštvo i kako ga spriječiti (npr. putem savjetovališta i poticaja za energetsku obnovu). Mediji i društvene mreže mogu redovito izvještavati o primjerima podrške ugroženima (npr. besplatne potrošačke jedinice topline ili popusti na račune) kako bi se ta praksa doživjela normalnom. Na taj način se u javnoj percepciji stvara okvir u kojem je ulaganje u energetsku priuštivost općepoznati standard, a ne tek epizodna mjera za posebne slučajeve.