Održivost se posljednjih desetljeća gotovo posvuda objašnjava istom slikom: priroda, društvo i gospodarstvo prikazuju se kao tri odvojena stupa koje treba dovesti u ravnotežu. Taj se okvir koristi u strategijama, zakonima, razvojnim planovima i izvješćima, od lokalne do globalne razine. No, prema novoj znanstvenoj studiji, upravo je taj način razmišljanja jedan od razloga zašto održivi razvoj u praksi stalno zapinje. Ova međunarodna studija poziva na temeljno resetiranje načina na koji čovječanstvo shvaća i teži održivom razvoju. Članak je objavljen u časopisu Communications Sustainability.
Trenutni okviri održivosti izgrađeni na tom modelu s tri stupa, po mišljenju autora, nisu bili prikladni za upotrebu u svijetu koji se suočava s ubrzanim klimatskim promjenama, gubitkom bioraznolikosti i društvenim nejednakostima. Autori rada tvrde da problem nije u tome što nedostaje ciljeva, politika ili znanja, nego u samoj početnoj pretpostavci: ideji da su priroda, društvo i gospodarstvo odvojene sfere između kojih se može pregovarati.
U stvarnosti, upozoravaju, riječ je o jednom međusobno ovisnom sustavu u kojem se granice ne mogu povlačiti proizvoljno. U postojećem modelu priroda se često tretira kao jedan od sektora, usporediv s gospodarstvom ili društvom. Time se otvara prostor za kompromise u kojima se ekološka šteta opravdava ekonomskom dobiti ili društvenim koristima. Takav pristup, smatraju autori, zanemaruje činjenicu da prirodni sustavi nisu pregovaračka kategorija, nego temelj bez kojeg društvo i gospodarstvo uopće ne mogu postojati.
Sistem gnijezda: društvo i ekonomija uklopljeni unutar granica prirode
Studija zato predlaže promjenu perspektive. Umjesto tri paralelna stupa, održivost bi trebalo promatrati kao sustavni model u kojem su društvo i gospodarstvo uklopljeni unutar prirodnih granica, umjesto da se promatraju kao odvojeni sektori (”nested-system”). Priroda je temeljni okvir – izvor energije, materije i ekoloških procesa koji omogućuju život. Unutar tog okvira postoji društvo, koje kroz vrijednosti, norme i institucije odlučuje kako će se ti prirodni uvjeti koristiti. Gospodarstvo je pritom alat: način na koji društvo organizira proizvodnju, razmjenu i raspodjelu dobara.
Takav pogled mijenja i pitanje odgovornosti. Ako se gospodarstvo shvati kao autonomna sfera s vlastitim ciljevima, onda se ekološka ograničenja doživljavaju kao prepreka razvoju. Ako se, međutim, gospodarstvo shvati kao društveni mehanizam, tada postaje jasno da su ekonomski izbori uvijek politički i vrijednosni izbori – i da ih je moguće mijenjati.
Autori posebno naglašavaju da održivost nije pitanje ”balansa” između tri jednako važne domene, nego pitanje odnosa i granica. Sustav može funkcionirati samo ako se ekonomske aktivnosti odvijaju unutar ekoloških mogućnosti, a društvene odluke uzimaju u obzir dugoročnu stabilnost prirodnih sustava. Kada se jedan dio sustava preoptereti, na primjer stalnim rastom proizvodnje i potrošnje, posljedice se prelijevaju na ostale dijelove, u obliku klimatskih promjena, gubitka bioraznolikosti ili društvenih nejednakosti.
Studija također upozorava da dosadašnji okviri održivosti često prikrivaju stvarne uzroke problema. Umjesto da se propituju vrijednosti i strukture koje potiču prekomjernu eksploataciju, fokus se stavlja na tehnička rješenja, učinkovitost ili ”zeleniji” rast. Time se rješavaju simptomi, ali ne i temeljni odnosi koji dovode do degradacije prirode.
Tri kapitala
U ovom modelu, autori integriraju desetljeća istraživanja i prakse kako bi opisali održivi razvoj kao jedinstven, dinamičan sustav. Model pretpostavlja da tri vrste kapitala – prirodni, ekonomski i društveni – podupiru održivost i povezane su povratnom informacijom koja određuje hoće li društva napredovati ili propadati. Kada je jedna vrsta kapitala previše razvijena ili iscrpljena, sustav se destabilizira.
Prema ovom modelu, kada se sve vrste kapitala održavaju u ravnoteži, otpornost, dugoročna dobrobit i sigurnost postaju mogući. Model ”ugniježđenih sustava” otkriva da današnji izazovi održivosti nisu samo tržišni neuspjesi, kako se često opisuje, već rezultat dubljih “vrijednosnih neuspjeha”. To jest, neuspjeh u uzimanju u obzir vrijednosti i izbora napravljenih u sva tri područja.
Uski ekonomski svjetonazori, ukorijenjeni u eksploataciji, privatizaciji i kratkoročnoj dobiti, potisnuli su u drugi plan druge bitne vrijednosti poput brige, reciprociteta i poštovanja prema prirodi i drugim ljudima.
Preporuke autora
Postizanje ove transformacije zahtijeva prelazak s fragmentiranih pristupa usmjerenih na rast koji se usredotočuju isključivo na ekonomske rezultate, prema strategijama koje štite integritet sva tri kapitala – prirodnog, društvenog i ekonomskog.
Profesorica Paula Harrison iz britanskog Centra za ekologiju i hidrologiju i supredsjedateljica IPBES Nexus procjene rekla je za Phys.org: “Održivost se ne može postići tretiranjem prirode, gospodarstva i društva kao odvojenih silosa. Sistemski pristup otkriva ih kao dijelove jednog, međusobno ovisna cjelina – ona u kojoj je ravnoteža, a ne samo rast, temelj uspješne budućnosti”.
Kako bi se to postiglo, autori preporučuju četiri ključne promjene: Preoblikovati održivost oko ravnoteže sustava, prepoznajući da je sva ljudska aktivnost ovisna o ekološkoj stabilnosti. Zatim, ugraditi pluralne vrijednosti, uvođenjem autohtonih, kulturnih i relacijskih svjetonazora u glavnu politiku i mjerenje održivosti. Potom, usvojiti upravljanje temeljeno na sustavima, osmišljavajući politike koje prepoznaju međuovisnosti i uzimaju u obzir povratne informacije između društvenih, ekonomskih i ekoloških procesa. U konačnici, autori predlažu da se redefinira napredak, prelaskom s rasta BDP-a na mjere koje odražavaju zdravlje svakog od kapitala i tokove između njih, uključujući ekološko zdravlje, jednakost i dugoročnu ljudsku dobrobit. Studija također nudi praktične smjernice za usklađivanje svojih politika sa sistemskim razmišljanjem.
Društvo i ekonomija dio sustava prirode ‘s jasnim ograničenjima’
Zato autori govore o potrebi ”resetiranja” sustava održivog razvoja. To ne znači odbacivanje postojećih ciljeva ili politika, nego promjenu načina na koji se oni povezuju i tumače. Održivost, prema ovom pristupu, nije popis sektorskih zadataka, nego pitanje kako društvo definira svoje prioritete unutar stvarnih ekoloških granica.
U praktičnom smislu, takav pomak znači da se ekološka pitanja ne mogu rješavati izolirano, kao dodatak gospodarskim planovima. Isto tako, društvene politike ne mogu se graditi na pretpostavci beskonačnog ekonomskog rasta temeljenog na eksploataciji prirodnih resursa. Sve tri dimenzije: prirodna, društvena i ekonomska, moraju se promatrati zajedno, ali ne kao ravnopravni stupovi, već kao dijelovi jednog sustava s jasnim ograničenjima.
Poruka studije nije da je održivi razvoj nemoguć, nego da je pogrešno postavljen. Dokle god se priroda promatra kao jedna od varijabli, a ne kao temeljni okvir, održivost će ostati deklarativni cilj, a ne stvarna praksa. Promjena, zaključuju autori, ne počinje novom tehnologijom ili još jednim pokazateljem, nego promjenom načina na koji razumijemo odnos između prirode, društva i gospodarstva.