Donosimo sažetak studije objavljene u časopisu Nature Climate Change koji propituje istraživanja uvjeta unutar kojih se oblikuju klimatska politika na lokalnim razinama, s obzirom na balans ekonomskih, društvenih i ekoloških imperativa.
Tromost i sporost
Jedinice lokalne samouprave za sada predvode zelene tranzicije. Razlog tome su s jedne strane tromost i sporost punjenja globalnih financijskih zelenih fondova, a s druge strane činjenice da se “prirodne” katastrofe (pa onda i sanacije) događaju na manjem određenom području. Faktor su naravno i činjenice da su brojne komunalne usluge organizirane lokalno. Lokalne vlasti također znatno brže usvajaju i počinju s provedbom transformativnih ciljeva. Potom uspješnije spajaju klimatske akcije sa širim političkim programom društvenih promjena i pravde, iako je jaz između retoričke predanosti i operacionalizacije i dalje značajan. Ovo sve zaključci su članka Politička ekonomija urbane tranzicije objavljene ove godine u časopisu Nature Climate Change, autorica Diezmartínez i Short Gianotti.
Autorice su temi iz naslova pristupile propitujući moguće modele financiranja zelenih planova. Ističu kako je prema trenutnoj procjeni za globalnu sanaciju klime potrebno oko pet trilijuna američkih dolara generiranih iz javnih i privatnih izvora financiranja. Ta sredstva trebala bi biti utrošena za izgradnju, popravak i rekonstrukciju kritične urbane infrastrukture povezane s energijom, vodom, otpadom i prijevozom, smatraju autorice.
Ističu da je jedno od najvažnijih pitanja ovih debata problem pretjerana ovisnost o privatnom financiranju koje može suziti opće društvene vrijednosti na kojima se trebaju temeljiti zelene politike na pojedinačne privatne ekonomske interese faktora koji trebaju financirati klimatsku sanaciju. Znanstvenice štoviše napominju da se to u slučaju gradova u Sjedinjenim Američkim Državama već događa te da lokalne klimatske politike odražavaju “imperative privatnih interesa, sa značajnim posljedicama za sadržaj i opseg gradske klimatske akcije”.
Čine to analizirajući kako privatni interesi (agencije za kreditni rejting, banke i drugi privatni tržišni akteri) oblikuju lokalne klimatske akcija bez obzira na izvor financiranja. Drugim riječima, politike financirane “privatnim” kapitalom bit će fokusirane na ublažavanje posljedica klime, a ne na razvijanje prilagodbe ili otpornosti. Provedbeni ciklus promjena financiranih privatnim kapitalom kraći je i ograničen proračunskim ciklusima. U takvim politikama ublažavanja, lokalne vlasti ističu demokratske važnost procesa. Nažalost, isto čini se vrijedi i kad se radi o javnom financiranju.
Klimatske akcije
Prema našem razumijevanju, autorice žele reći da lokalne vlasti misle gotovo isto kao i privatni ekonomski subjekti, ispuštajući iz vida društvene i ekološke prioritete te potrebu njihovog balansiranja s ekonomskima. One također donose argumentaciju kojima odbijaju razloge za prioritiziranje javnih ulaganja umjesto privatnih. Time žele reći da nije dovoljno kazati kako je sanacija klime iz privatnih izvora financiranja lošija od one koju mogu razviti lokalne vlasti (posebno s obzirom na specifične političke karakteristike pojedine sredine), već da je potrebno provesti proširenje društvenih i ekoloških imperativa na one ekonomske.
Također upućuju na to da se lokalne vlasti često uključuju u niz klimatskih akcija poput kontraproduktivnih strategija razvoja nekretnina u visoko ranjivim zonama (sučelje obalnih i divljih životinja) ili u gentrifikacijske investicije u urbanim četvrtima visoke vrijednosti. Zatim uvođenje lokalnih klimatskih strategija koje povećavaju lokalne poreze za ulaganje u socijalno stanovanje; ili prijenos ovlasti na organizacije zajednice i druge. Svaka od ovih kontraproduktivnih strategija, mora se shvatiti “kao proizvod političkog nadmetanja i borbe čiji su ishodi pod utjecajem posebnosti vodstva lokalne uprave, urbane političke ekonomije i lokalnog civilnog društva” smatraju autorice.
Financiranje privatnih investitora
U našem hrvatskom primjeru mogli bismo istaknuti nepovoljne uvjete za proizvodnju solarne i vjetro energije na razini pojedinih kuća i zgrada. Umjesto da se javnim politikama financiraju solarni paneli koji bi proizvodili struju za mikro lokalnu zajednicu, a višak prodavali u nacionalni sustav, ili susjedima – kako bi se izbjegao gubitak u promjeni napona iz niskog (solarnog) u visoki (nacionalna distribucijska mreža) – u Hrvatskoj se, baš kao i u SAD-u, financiraju privatni investitori u obnovljive izvore energije koji će opet prodavati struju i ovako siromašnim građanima.
A trenutna tehnologija dopušta i obratno – da građani proizvode ekološku struju i za sebe i da višak prodaju drugima. Stoga, kada ove autorice govore o pošemerenim javnim interesima, mogli bismo slične politike tražiti i u vlastitom okruženju.