Hrvatski ekološki proizvođači smatraju da najveći problemi razvoja ekološke poljoprivrede nisu samo proizvodnja ili potražnja, nego složen regulatorni sustav, slaba tržišna infrastruktura i ovisnost o osobnom povjerenju između proizvođača i kupaca, pokazuje novo istraživanje provedeno među 236 ekoloških proizvođača iz pet hrvatskih regija.
Agroklub je ove godine prenio upozorenja Hrvatskog saveza udruga ekoloških proizvođača da ekološki proizvođači “imaju kupce, ali nedostaje proizvoda”, pri čemu proizvođači kao ključne probleme navode administrativno opterećenje, neorganiziranu infrastrukturu, nedostatak klaonica i preradbenih kapaciteta te slabu valorizaciju ekološke oznake na tržištu.
Upravo u tom kontekstu, posebno je zanimljivo znanstveno istraživanje objavljeno u časopisu Poljoprivreda 2024. godine, a koje nam je otkrio Agroklub, “Stavovi ekoloških proizvođača o ekološkoj poljoprivredi u Republici Hrvatskoj” autorâ Pugelnik, Rebekić, Jelić Milković i Lončarić. Istraživanje je provedeno na 236 ekoloških proizvođača iz pet hrvatskih regija. Rezultati, kao što smo istaknuli, pokazuju da sami proizvođači među najvažnijim ograničenjima konkurentnosti prepoznaju složen regulatorni okvir, slabu organizaciju tržišta i ovisnost o direktnom povjerenju između proizvođača i kupaca.
Institucionalna nerazvijenost, a tržište određeno usmenom predajom
Ekološka poljoprivreda u Hrvatskoj posljednjih godina raste. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, gotovo devet posto ukupnog poljoprivrednog zemljišta danas je u funkciji ekološke proizvodnje, a Nacionalnim akcijskim planom predviđeno je daljnje povećanje površina pod ekološkim uzgojem do 2030. godine.
No, iza rasta površina krije se mnogo složenija slika tržišta koje je još uvijek organizacijski i institucionalno slabo razvijeno, i to je veliki problem, jer je prepreka ostvarenjima strateških ciljeva koje sami određujemo. Ispada onda da sami namjerno ograničavamo ostvarenje strateških ciljeva. Važno je to jer se strateškim ciljevima osigurava stabilna budućnost društva.
Ovo istraživanje je posebno zanimljivo, jer pokušavajući identificirati što sami proizvođači smatraju ključnim preprekama i uvjetima razvoja ekološke poljoprivrede, otkrivamo veliki jaz između odredbi na papiru koje su neprovedive, i potrebe društva za zdravom hranom, koja se umjesto sistemski, zadovoljava usmenom predajom od usta do usta. Dakle, možda najvažniji nalaz ovog istraživanja upravo je taj da proizvođači daleko najveću važnost pridaju usmenoj preporuci i osobnom povjerenju kupaca.
Direktna prodaja kao indikator nepovjerenja u tržište
Tvrdnja da je “usmena predaja o kvaliteti proizvoda utjecala na porast potražnje za ekološkim proizvodima” dobila je najvišu prosječnu ocjenu u cijelom istraživanju: 4,84 od mogućih pet. Čak 88,6 posto ispitanika toj je tvrdnji dalo maksimalnu ocjenu.
To znači da hrvatsko tržište ekološke hrane još uvijek dominantno funkcionira kroz direktnu prodaju, osobni kontakt, reputaciju proizvođača, lokalne mreže povjerenja. Drugim riječima, institucionalno povjerenje u sustav ekološke proizvodnje još nije dovoljno razvijeno da bi tržište funkcioniralo prvenstveno kroz standardizirane kanale distribucije. Autori rada zaključuju da proizvođači očito vjeruju u kvalitetu vlastitih proizvoda, ali nisu zadovoljni tržišnom i institucionalnom podrškom. To je posebno važno jer Hrvatska, kako navode autori, još uvijek nema sustavno prikupljanje službenih podataka o prodaji, potrošnji i cijenama ekoloških proizvoda.
Ekološki proizvođači teško ulaze u trgovačke lance
Istraživanje pokazuje i vrlo nisku razinu povjerenja proizvođača prema velikim distribucijskim kanalima. Tvrdnje povezane s pristupom trgovačkim mrežama i organizacijom tržišta dobile su među najnižim ocjenama u istraživanju: “Ekološkim proizvodima osiguran je pristup u trgovačke mreže” dobilo je prosječnu ocjenu 2,97, “Imam povjerenje i dobre poslovne odnose s trgovačkim mrežama” ocjenu 2,94, “Dostupni su kratki lanci opskrbe” ocjenu 2,72.
Takvi rezultati sugeriraju da ekološki proizvođači i dalje teško ulaze u velike maloprodajne sustave te da tržišna infrastruktura ostaje nedovoljno razvijena. Zbog toga sajmovi i direktna prodaja ostaju ključni modeli distribucije. Tvrdnja da “sudjelovanje na specijaliziranim sajmovima utječe na porast potražnje” dobila je vrlo visoku prosječnu ocjenu 4,34. Više od 61 posto ispitanika toj je tvrdnji dalo maksimalnu ocjenu.
Autori iz toga zaključuju da hrvatska ekološka poljoprivredna proizvodnja još uvijek u velikoj mjeri počiva na direktnoj prodaji i fizičkom kontaktu između proizvođača i kupaca, umjesto na stabilno organiziranim opskrbnim lancima.
Proizvođači podržavaju udruživanje
Drugi najvažniji faktor konkurentnosti bilo je udruživanje proizvođača. Tvrdnja da bi “udruženi nastup ekoloških proizvođača poboljšao njihov položaj na tržištu” dobila je prosječnu ocjenu 4,40. Zadruge, koje su u Hrvatskoj postale omražena forma, osnovna su forma udruživanja poljoprivrednih proizvodnji.
Gotovo 85 posto ispitanika važnost udruživanja ocijenilo je ocjenama četiri ili pet. To pokazuje da proizvođači prepoznaju problem vlastite tržišne fragmentiranosti i slabe pregovaračke moći prema velikim kupcima i distributerima. Autori povezuju taj rezultat s potrebom jačanja zadruga, proizvođačkih organizacija i zajedničkog tržišnog nastupa, posebno u odnosu prema trgovačkim lancima.
Jedan od najzanimljivijih nalaza rada odnosi se na regulatorni okvir. Tvrdnja da je “zakonski i podzakonski okvir za ekološku proizvodnju poticajan” dobila je relativno visoku ocjenu 3,93. No detaljnija analiza pokazuje da proizvođači istovremeno osjećaju nesigurnost zbog složenosti sustava.
Autori posebno ističu velik broj uredbi, pravilnika i regulatornih procedura koje uređuju ekološku proizvodnju u Hrvatskoj i Europskoj uniji. Prema njihovom zaključku, upravo prenormiranost regulatornog sustava može smanjivati konkurentnost ekološke poljoprivrede. Proizvođači ne problematiziraju sâmo postojanje pravila, već administrativni teret, složenost procedura, nepovjerenje u provedbu, neujednačenu praksu institucija. Autori upozoravaju da takav sustav posebno otežava položaj manjih proizvođača, dok veći proizvođači lakše podnose regulatorne troškove.
Mala i fragmentirana proizvodnja
Istraživanje pokazuje i da je hrvatska ekološka proizvodnja još uvijek relativno mala i fragmentirana. Najveći broj ispitanika proizvodi na površinama manjim od tri hektara, dok se većina proizvođača bavi primarnom proizvodnjom, a mnogo manje preradom proizvoda.
Autori podsjećaju i da domaće tržište ekoloških proizvoda još nije dovoljno organizirano, djelomično zbog ograničenih preradbenih kapaciteta, nedostatne ponude, slabe informiranosti potrošača, slabog razvoja tržišne infrastrukture.
Zbog toga zaključuju da razvoj hrvatske ekološke poljoprivrede neće ovisiti samo o povećanju proizvodnje, već i o organizaciji tržišta, edukaciji potrošača, razvoju distribucijskih kanala, administrativnom rasterećenju proizvođača, jačanju institucionalnog povjerenja.