Potpuna provedba sadašnjih nacionalnih planova mogla bi smanjiti emisije metana iz ljudskih aktivnosti za 11 posto od 2020. do 2030., procjenjuje tim predvođen istraživačicama Međunarodnog instituta za primijenjenu analizu sustava (IIASA), uz sudjelovanje Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP). To bi bio važan pomak, premda nedostatan za zajednički cilj smanjenja od 30 posto. Šira primjena postojećih tehnologija otvorila bi prostor za znatno veće smanjenje.
Istraživanje Lene Höglund-Isaksson i suradnika “Global Anthropogenic Methane Emissions: Bottom-Up Simulations of Current Trends and Scope for Future Mitigation”, objavljen u časopisu Global Biogeochemical Cycles 2026., razmatra gdje se emisije mogu najviše smanjiti i uz kakve troškove.
Nalazi upućuju na različite prioritete: u fosilnom sektoru velik je prostor za tehničke zahvate, dok otpad i poljoprivreda traže i dugoročnije promjene sustava.
Najveće mogućnosti brzog smanjenja u fosilnom sektoru
Oko 70 posto tehničkog potencijala smanjenja emisija dostupnog do 2030. nalazi se u fosilnom sektoru, navode istraživači. To uključuje bolje prikupljanje plina koji curi zajedno s naftom, ograničavanje njegova namjernog ispuštanja i spaljivanja na bakljama te kontrolu curenja tijekom proizvodnje i transporta nafte i plina. Dio potencijala nalazi se i u ograničavanju emisija iz rudnika ugljena.
Riječ je o zahvatima na opremi i postupcima kojima industrija već raspolaže. Plin koji se danas gubi mogao bi se prikupiti i iskoristiti, a curenja otkrivati i popravljati. Za takve mjere važno je povezati utvrđivanje izvora emisija s njihovim uklanjanjem. Dostupnost tehnologije ipak ne jamči hoće li je operateri primijeniti i koliko će dosljedno nadzirati opremu.
Da je energetika jedno od ključnih područja djelovanja potvrđuje i Međunarodna agencija za energiju (IEA). U izvješću Global Methane Tracker 2026. procjenjuje se da energetski sektor, uključujući naftu, prirodni plin, ugljen i bioenergiju, stvara oko 40 posto metana iz ljudskih aktivnosti te pruža neke od najboljih mogućnosti za smanjenje tih emisija. IEA svoje procjene temelji i na satelitskim podacima i mjernim kampanjama.
Takve razlike važne su pri određivanju prioriteta. Sektori koji emitiraju mnogo metana razlikuju se po tome koliko je njihove emisije moguće ograničiti dostupnim zahvatima. Istraživanje zato usmjerava pozornost na mjesta gdje se može ostvariti velik učinak, uz nastavak rada na izvorima za koje su rješenja složenija ili imaju ograničenu primjenu.
Nacionalni planovi nisu dovoljni za ostvarenje cilja
Inicijativa Global Methane Pledge pokrenuta je 2021. s ciljem zajedničkog smanjenja globalnih emisija metana iz ljudskih aktivnosti za 30 posto do 2030. u odnosu na 2020. Novo istraživanje pokazuje da bi potpuna provedba analiziranih nacionalnih planova promijenila smjer kretanja emisija, ali ostavila znatan dio tog cilja neostvarenim.
Autori su koristili IIASA-in model GAINS, koji emisije i mogućnosti njihova smanjenja razmatra po sektorima i tehnologijama. Scenarij nacionalnih planova obuhvaća mjere dostupne do siječnja 2026. Uz njega istražuju što bi donijela šira primjena postojećih rješenja. To su uvjetne procjene: rezultat ovisi o opsegu provedbe mjera i pretpostavljenom razvoju energetike i poljoprivrede.
Prema procjeni koju IIASA izdvaja u predstavljanju rada, šira primjena mjera s relativno niskim troškovima mogla bi omogućiti smanjenje od 22 posto od 2020. do 2030. Ostvarenje cilja od 30 posto zahtijevalo bi gotovo iscrpljivanje potencijala smanjenja dostupnog postojećim tehnologijama. Razlika između tih scenarija pokazuje koliko na rezultat utječe izbor i opseg mjera koje će države provesti.
U modelu su niskotroškovne mjere definirane prosječnim troškom manjim od 1000 američkih dolara po toni smanjenih emisija metana. Troškovi su okvirne procjene, a njihova primjenjivost na konkretne projekte ovisi o lokalnim uvjetima. Oznaka “relativno nisko” stoga ne znači da su sva ulaganja mala ili da će svugdje imati isti ekonomski učinak.
“Kasno je, ali nije prekasno za znatna i smislena smanjenja emisija metana”, poručuje vodeća autorica Lena Höglund-Isaksson u objavi IIASA-e. Upozorenje o vremenu važno je i za čitanje rezultata: tehnička mogućnost smanjenja sama po sebi ne govori koliko je brzo moguće osigurati financiranje, izgraditi infrastrukturu i provesti potrebne promjene.
Biootpad treba preusmjeriti, a stara odlagališta nadzirati
U gospodarenju otpadom istraživači izdvajaju preusmjeravanje organskog otpada s odlagališta u sustave njegove obrade i iskorištavanja. Ostaci hrane i drugi organski materijal na odlagalištima nastavljaju se razgrađivati i ispuštati metan desetljećima. Zbog toga se učinak današnjih odluka o odlaganju proteže daleko nakon trenutka kada je otpad prikupljen.
Potrebno je istodobno smanjivati dotok novog biootpada na odlagališta i upravljati metanom iz ranije odloženog materijala. Odvojeno prikupljanje ima svrhu kada iza njega postoji odgovarajuća obrada, dok stara odlagališta zahtijevaju vlastite mjere kontrole plina. Prestanak odlaganja organskog otpada zato ne uklanja odmah naslijeđene emisije, ali ograničava nastanak novih izvora.
Takva ulaganja traže drukčije planiranje od popravka pojedinačnog curenja u industriji. Sustavi prikupljanja i obrade otpada moraju funkcionirati kontinuirano, a odluke o infrastrukturi određuju što će se s organskim materijalom događati godinama. Smanjivanje metana pritom se povezuje sa širim pitanjem kako gradovi i države organiziraju gospodarenje otpadom.
Novi rad nadograđuje analizu istog tima za UNEP-ovo izvješće Global Methane Status Report iz 2025. To izvješće upozorilo je da emisije i dalje rastu, ali i da su projekcije za 2030. prema postojećim propisima niže nego u ranijim procjenama zahvaljujući politikama, sektorskim pravilima i tržišnim promjenama. Dosadašnje djelovanje, prema tom izvješću, već utječe na očekivanu putanju emisija, uz potrebu znatno šire primjene dostupnih mjera.
U poljoprivredi su tehnička rješenja ograničena
Poljoprivreda je, prema autorima, sektor u kojem je emisije najteže smanjivati. Postoje rješenja za ograničavanje metana iz uzgoja riže i gospodarenja stajskim gnojem. Veća su ograničenja kod enteričke fermentacije, procesa u probavnom sustavu preživača koji je najveći poljoprivredni izvor metana. Dostupne mjere ovdje imaju uži doseg nego u fosilnoj industriji.
Razlike među izvorima važne su i za očekivanja od tehnologije. Zahvat koji se može primijeniti na industrijskoj opremi ne može se jednostavno preslikati na biološke procese u stočarstvu. Autori zato dugoročno održavanje niskih emisija povezuju i s promjenama u proizvodnji i potrošnji: manjom uporabom fosilnih goriva te pomakom prema zdravijoj i održivijoj prehrani.
Metan je nakon ugljikova dioksida drugi najveći doprinositelj globalnom zagrijavanju. Prema znanstvenoj podlozi koju navode autori, pridonio je približno trećini dosadašnjeg zagrijavanja. Njegov snažan učinak i relativno kratak boravak u atmosferi daju smanjenju emisija poseban značaj za usporavanje zagrijavanja u bližoj budućnosti.
Nalazi zato nude nekoliko vremenski povezanih zadataka: provesti već planirane mjere, proširiti zahvate tamo gdje postoje velike dostupne mogućnosti te ulagati u sustave čiji se učinci ostvaruju postupno. Popravci i bolja kontrola u fosilnoj industriji mogu donijeti ranije pomake, dok današnje odluke o biootpadu i poljoprivredi određuju koliko će se niske emisije moći održati u budućnosti.