Povijesni uspjeh EEG zakona i današnji urbani izazovi
Njemačka je početkom 2000-ih predvodila energetsku tranziciju oslanjajući se na snažan angažman građana. Zakon o obnovljivim izvorima energije omogućio je milijunima ljudi – pojedincima, obiteljima i zadrugama – da postanu proizvođači. U jednom trenutku, gotovo polovica OIE kapaciteta bila je u rukama građana. Današnji izazov? Prenijeti taj uspjeh u urbani kontekst, među najmoprimce i stambene blokove.
Unatoč impresivnim brojkama i inovativnim modelima, a usprkos ignoriranju stvarnih CO2 emisija koje i dalje ispuštaju njemačke termoelektrane (koje ukupnim plinovima zagađuju više nego one u BiH) pitanje ostaje – koliko je njemačka tranzicija zaista inkluzivna?
Njemačka je početkom 2000-ih revolucionirala sektor obnovljivih izvora uvođenjem tzv. “EEG zakona” (Erneuerbare-Energien-Gesetz), koji je garantirao fiksne otkupne cijene za solarnu energiju i otvorio vrata stotinama tisuća građana da postanu tzv. “prosumers” – istovremeno proizvođači i potrošači. U jednom trenutku, oko polovice ukupnih kapaciteta OIE bilo je u rukama fizičkih osoba, obiteljskih gospodarstava i energetskih zadruga.
No, kako su feed-in tarife s vremenom smanjene, fokus se prebacio na nove modele, osobito u urbanim sredinama, gdje većina ljudi živi u podstanarskim stanovima i ne posjeduje prostor za vlastite panele. Tako nastaje “Mieterstrom” – “struja za podstanare”.
Mieterstrom model: Lažna socijalna inovacija za podstanare
Model najamne struje omogućuje da vlasnici zgrada ili energetske tvrtke postave solarne panele na krovove višestambenih zgrada i zatim prodaju proizvedenu struju izravno stanarima. Zakonski, cijena mora biti najmanje deset posto niža od regularne tarife lokalnog opskrbljivača, a država isplaćuje dodatnu premiju (tzv. “Mieterstromzuschlag”) proizvođaču, u rasponu od 2,37 do 3,79 eurocenti po kWh.
Na papiru, to djeluje kao socijalna inovacija. No u praksi, podstanari ostaju potrošači – ne sudjeluju u odlučivanju, ne posjeduju infrastrukturu i ne ostvaruju nikakvu dobit osim simbolične uštede na računu (prosječno oko 100 eura godišnje). Ukratko, Mieterstrom je tržišni model osiguravanja profita, ne mehanizam osnaživanja siromašnih i rješavanja pitanja energetskog siromaštva.
Osnaživanje zadruga, ne i siromašnih
Energetske zadruge u Njemačkoj doživjele su pravi procvat. Trenutno ih je registrirano više od 900, a broje više od 220.000 članova. Zadruge upravljaju stotinama solarnih i vjetroelektrana, često u suradnji s lokalnim vlastima. Na primjer, općine ustupaju zemljišta ili sufinanciraju projekte. Zadrugari – građani koji se učlane i ulože početni kapital – zajednički financiraju izgradnju, dijele upravljačka prava i ostvaruju dobit od prodaje električne energije na tržištu.
No, iako zadruge formalno omogućuju građansko sudjelovanje, u praksi su najčešće dostupne tek srednjoj klasi: minimalni ulog za sudjelovanje (npr. 100 ili 500 eura po članu) može biti prepreka za kućanstva s niskim primanjima, osobito ako nije jasno hoće li ulog biti isplativ. Osim toga, zadruge zahtijevaju određene administrativne i pravne kapacitete – za osnivanje, upravljanje i prijavu na fondove – čime se isključuju oni koji nemaju pristup tim resursima ili znanjima.
Zadrugari u pravilu ostvaruju dividendu od dva do pet posto godišnje, što znači da korist od zajedničke proizvodnje ostvaruju oni koji već imaju kapital za ulaganje. S druge strane, energetski siromašna kućanstva koja možda nemaju ni osnovnu energetsku sigurnost – najčešće nisu ni uključena u takve projekte, niti im od njih dolazi izravna korist. Drugim riječima, zadruge jesu građanski model, ali ne i automatski inkluzivan.
Socijalne dimenzije zadruga ovise o dobroj volji: neke izdvajaju sredstva za lokalne fondove solidarnosti ili ulažu u škole, no to nije dio obveznog modela. Za razliku od Portugala, gdje se višak solarne energije u nekim zajednicama koristi za pokrivanje računa siromašnima, u Njemačkoj takav pristup ostaje izuzetak.
Institucionalna podrška bez fokusa na socijalnu pravdu
Poticaji su u Njemačkoj brojni, ali uglavnom vezani uz vlasništvo: feed-in tarife, oslobođenje od PDV-a, porezne olakšice za prihode do 30kW, povoljni krediti iz razvojne banke KfW (npr. program KfW 270) i ukidanje EEG naknade na vlastitu potrošnju. Neke pokrajine, poput Berlina, subvencioniraju i tzv. “Balkonske solare”, mini-sustave za stanare, no ti su projekti još marginalni. Modeli dijeljenja energije unutar kvartova, pri čemu su socijalni stanovi organizirani u interne zadruge koje nude solarnu struju po 30 posto nižoj cijeni i dalje su eksperimentalni.
Njemačka ima snažnu institucionalnu mrežu za podršku građanskoj energiji – od Nacionalnog ureda za energetske zadruge do lokalnih agencija i online platformi za informiranje. Gradovi poput Münchena i Kölna nude “ključ u ruke” rješenja za stanodavce, čime se širi dostupnost solarnih panela. No, fokus je ponajviše na tehničkoj i investicijskoj izvedbi, ne na socijalnoj pravdi.
Njemačka je pionir nejednakosti
Njemačka je zaista, lider OIE u regiji, ako u obzir uzmemo samo apsolutne brojke: više od 1,5 milijuna solarnih sustava priključenih na mrežu i gotovo tri milijarde eura uloženih preko energetskih zadruga. Međutim, njihovi modeli ne ispunjavaju društvene i političke uvjete nužne za rješavanje akutnih i kroničnih društvenih problema energetskog siromaštva, niti gospodarsko socijalnih globalnih ciljeva koje kao civilizacija želimo ostvariti u ovoj “zelenoj tranziciji”, a zapravo životno ugrožavajućim klimatskim promjenama.
Usporedimo li Njemačku s Francuskom, (gdje se solarni modeli integriraju u socijalno stanovanje) ili Portugalom (gdje zajednice pomažu najsiromašnijima), njemački pristup djeluje hladnije, čisto tržišno i u svojoj srži više prilagođen srednjoj klasi i poduzetnicima, nego doista socijalno ugroženima.
To pokazuju i podaci. U Njemačkoj raste energetsko siromaštvo. Analiza iz 2022. otkriva da 25 posto građana spada u rizik energetske siromaštva (računi prelaze deset posto dohotka), a među nižom srednjom klasom udio raste više od 40 posto. Njemački model solara povećao je osim toga i cijene struje.
Nijemci imaju najskuplju struju u EU, a reforma iz 2014. povećala cijene dvostruko od 2000. godine, što pogoršava položaj siromašnih. Ako i pogledamo samo kvantitativne indikatore o tome koje modele solarnih instalacija trebamo primjenjivati, stvari su jasne: Portugal, da. Njemačka – nipošto.
Čuvajmo se stoga političara koji nam prodaju njemačke solarne modele kao socijalne osjetljive, to nije činjenično stanje stvari. Znali to oni sami ili ne.