Hrvatska istodobno razvija dva energetska puta. Elektrifikacijski put temelji se na većoj proizvodnji električne energije iz vode, sunca i vjetra, njezinoj uporabi u grijanju, prometu i industriji te izravnom korištenju geotermalne energije za toplinske potrebe.
Plinski put obuhvaća proširenje LNG terminala, gradnju novih plinovoda i jačanje uloge Hrvatske u opskrbi srednje i jugoistočne Europe plinom.
Oba se puta u službenim dokumentima povezuju s energetskom sigurnošću. Međutim, elektrifikacija smanjuje količinu goriva koju Hrvatska mora kupovati u inozemstvu, dok LNG i novi plinovodi proširuju mogućnosti nabave i transporta plina koji se nastavlja uvoziti.
Elektrifikacija povezuje domaće proizvedenu struju
Elektrifikacijski put već je ugrađen u službenu hrvatsku energetsku politiku. Prema revidiranom Integriranom nacionalnom energetskom i klimatskom planu, Hrvatska do 2030. planira povećati udio obnovljivih izvora na 76,7 posto bruto neposredne potrošnje električne energije, 47,1 posto energije za grijanje i hlađenje te 24,6 posto potrošnje energije u prometu. Isti dokument energetsku neovisnost povezuje s jačanjem proizvodnje iz obnovljivih izvora.
Plan u dijelu o grijanju predviđa širu primjenu geotermalne i sunčeve energije te dizalica topline, a u industriji postupnu zamjenu fosilnih goriva električnom energijom iz obnovljivih izvora, geotermalnom energijom, sunčevom energijom i biometanom.
Elektrifikacija zato povezuje domaću proizvodnju struje s postupnim smanjivanjem potrošnje plina u zgradama, toplinskim sustavima i dijelu industrijskih procesa. Hrvatska za takav razvoj ima važnu hidroenergetsku osnovu.
NE Krško osigurava stabilnost, a reverzibilne HE fleksibilnost
Akumulacijske elektrane mogu prilagoditi proizvodnju potrebama sustava, dok reverzibilne hidro elektrane (RHE) koriste višak električne energije za crpljenje vode u višu akumulaciju, iz koje se energija poslije ponovno proizvodi. RHE Velebit ima 276 megavata snage u generatorskom i 240 megavata u crpnom režimu. HEP ovu elektranu opisuje kao veliku bateriju koja može spremati viškove energije iz vjetroelektrana i drugih izvora te ih vraćati u sustav kada poraste potrošnja.
Hidroenergetski sustav Senj 2 trebao bi toj osnovi dodati još 412 megavata kapaciteta i oko 320 gigavatsati godišnje proizvodnje. Prema HEP-ovu opisu projekta, riječ je o akumulacijskoj vršnoj elektrani koja bi trebala povećati regulacijsku snagu i omogućiti prihvat veće količine električne energije iz drugih obnovljivih izvora.
Hrvatska elektroprivreda uz to preuzima 50 posto električne energije proizvedene u Nuklearnoj elektrani Krško. Radni vijek elektrane produljen je do 2043. godine, navodi nacionalni energetski i klimatski plan. Krško osigurava stabilnu proizvodnju, dok hidroelektrane daju fleksibilnost potrebnu za veće oslanjanje na sunce i vjetar.
EK zahtijeva učinkovitost na prvom mjestu
Postojeći izvori pružaju početnu prednost, ali uspjeh elektrifikacije ovisi o znatnim dodatnim ulaganjima. Hrvatska mora proširiti prijenosnu i distribucijsku mrežu, izgraditi nove sunčane i vjetroelektrane, razviti baterijske i toplinske spremnike te ubrzati obnovu zgrada i ugradnju dizalica topline.
Nacionalni plan procjenjuje da će do 2030. trebati izgraditi baterijske spremnike ukupne snage 250 megavata. Plan predviđa i spremnike topline u toplinskim sustavima te poticaje za građane, poduzeća, energetske zajednice i kupce s vlastitom proizvodnjom električne energije. Energetska obnova pritom smanjuje ukupnu količinu energije potrebne za grijanje.
Europsko načelo “energetska učinkovitost na prvome mjestu” traži da države pri planiranju politika i velikih ulaganja najprije razmotre mogućnosti smanjenja potrošnje. Europska komisija u citiranom dokumentu navodi da manja potražnja smanjuje potreban opseg ulaganja u proizvodnju i infrastrukturu te jača otpornost energetskog sustava.
Što od elektrifikacije imaju građani?
Posebno je pitanje koliko koristi od elektrifikacije mogu izravno dobiti građani. Za osjećaj razmjera može poslužiti usporedba s javnim novcem namijenjenim plinovodima. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost 2025. je s deset milijuna eura planirao sufinancirati oko 2500 kućnih fotonaponskih elektrana, uz potporu do 600 eura po kilovatu i najviše 50 posto opravdanih troškova.
Prema jednakom modelu potpore, iznos usporediv s 533 milijuna eura namijenjenih novim plinovodima predstavljao bi red veličine veći od stotinu tisuća kućnih solarnih elektrana. Riječ je o ilustrativnoj usporedbi, jer sredstva iz već sklopljenog ugovora imaju određenu namjenu, a građani u programu Fonda sudjeluju vlastitim novcem.
Usporedba ipak pokazuje razliku u učincima investicija: plinovod stvara kapacitet za transport goriva, dok kućna elektrana povećava domaću proizvodnju i smanjuje račun pojedinog kućanstva. Međutim, plinski razvojni put dobio je snažnu međunarodno-javnu i europsku financijsku potporu.
Plinski put
Maksimalni kapacitet LNG terminala na Krku povećan je s 3,9 na 6,1 milijardu prostornih metara prirodnog plina godišnje. Operator navodi da proširenje služi opskrbi Hrvatske i susjednih država te da je od početka komercijalnog rada više od 60 posto plina koji je ušao u hrvatski transportni sustav prošlo kroz terminal.
Proširenje terminala Hrvatskoj daje veću ulogu u regionalnoj trgovini plinom, ali građanima samo po sebi ne smanjuje potrošnju energije ni potrebu za uvoznim gorivom. Elektrifikacija bi, s druge strane, djelovala na samu potražnju: energetska obnova, dizalice topline, javni toplinski sustavi i vlastita proizvodnja električne energije mogu trajno smanjivati račune kućanstava, izloženost energetskom siromaštvu i količinu plina koju zemlja mora kupovati na međunarodnom tržištu.
Regionalna namjena novih plinovoda izrijekom je navedena u Desetogodišnjem planu razvoja plinskog transportnog sustava za razdoblje od 2026. do 2035. godine. Plinovodi prema Sloveniji i Mađarskoj planirani su radi otpreme LNG-a s Krka, a sustav Bosiljevo–Sisak–Kozarac opisan je kao glavni pravac koji terminal povezuje sa srednjom i istočnom Europom te Ukrajinom.
Hrvatskoj veća uloga u međunarodnoj trgovini plinom
Takav razvoj Hrvatskoj može donositi prihode od transporta i jačati njezin položaj na regionalnom tržištu, ali korist ovisi o budućoj potražnji za plinom, visini transportnih prihoda i dugoročnoj iskorištenosti infrastrukture. Društvena korist elektrifikacije raspoređuje se drukčije: ulaganja u mrežu, obnovu zgrada, lokalne obnovljive izvore i električne sustave grijanja izravnije povećavaju otpornost kućanstava, gradova i domaće industrije na promjene cijena uvoznih energenata.
Za plinovode Zlobin–Bosiljevo, Bosiljevo–Sisak, Kozarac–Sisak i Zabok–Lučko osigurano je 533.082.023,78 eura bespovratnih sredstava iz Mehanizma za oporavak i otpornost. Vlada je projekte odredila kao javne investicijske projekte od interesa za Hrvatsku, dok Plinacrov plan njihovu glavnu funkciju povezuje s povećanjem transporta LNG-a prema Sloveniji i Mađarskoj.
Taj iznos pokazuje da plinski put ima snažnu institucionalnu i financijsku potporu. Istodobno otvara pitanje dobivaju li usporedivu potporu ulaganja koja bi građanima i gospodarstvu omogućila da troše manje uvoznog goriva: energetska obnova, dizalice topline, krovne sunčane elektrane, elektrifikacija javnog prijevoza, modernizacija toplinskih sustava te mreža i spremnici potrebni za prihvat veće količine energije iz sunca i vjetra.
Upitna društvena korist plinovoda
Plinska infrastruktura povećava broj pravaca iz kojih Hrvatska i okolne države mogu nabavljati plin, ali zadržava potrebu za njegovom kupnjom na međunarodnom tržištu, a problematično je i klimatsko i društveno samo podrijetlo LNG-a. Elektrifikacija utemeljena na domaćoj vodi, suncu, vjetru i geotermalnoj energiji smanjuje samu potrebu za uvozom.
Uz veću energetsku neovisnost, takav razvoj može širiti vlasništvo nad proizvodnjom energije među građanima, lokalnim zajednicama i poduzećima, smanjivati dugoročnu izloženost cjenovnim šokovima te usmjeravati ulaganja prema zgradama, prometu i industriji koji energiju stvarno troše.
Potrebno je još uvijek utvrditi donosi li međunarodni prihod od plina veću javnu korist od ulaganja koja bi trajno smanjivala račune, uvoznu ovisnost i emisije te bi li građani i gospodarstvo od elektrifikacijskog puta imali neposredniju i ravnomjernije raspoređenu korist.
Teško spojive budućnosti
Dva plana opisuju teško spojive budućnosti Najvažnije otvoreno pitanje proizlazi iz usporedbe službenih dokumenata. Nacionalni energetski i klimatski plan predviđa širenje dizalica topline, povećanje energetske učinkovitosti, elektrifikaciju prometa i industrije te rast udjela obnovljivih izvora u grijanju. Takve mjere trebale bi smanjivati potrošnju fosilnih goriva.
Plinacrov plan istodobno projicira gotovo nepromijenjenu hrvatsku potrošnju prirodnog plina do 2035. godine, uz prosječan godišnji rast od oko 0,11 posto. Potrošnja bi se prema toj projekciji zadržala oko 25 teravatsati godišnje, dok bi zbog pada domaće proizvodnje minimalne potrebe za uvozom porasle s 18,09 teravatsati 2025. na 22,06 teravatsati 2035. godine.
Dokumenti su izrađeni za različite dijelove energetskog sustava i prema različitim modelima, ali njihova polazišta opisuju teško spojive razvojne smjerove. Jedan predviđa tehnologije koje smanjuju potrošnju plina, dok drugi računa s njezinom stagnacijom i rastom uvozne potrebe. U dostupnim dokumentima nema izravne usporedbe ukupnih troškova, emisija, uvozne ovisnosti i koristi za potrošače u ta dva scenarija.
“Spremno za vodik”?
Novi plinovodi opisuju se i kao infrastruktura spremna za vodik. Plinacrov plan, međutim, razlikuje dodavanje do deset posto obnovljivog vodika u plinski sustav od transporta većih koncentracija. Za plinovode i opremu namijenjene transportu više od deset posto vodika predviđene su dodatne analize i ponovno certificiranje. Buduća uporaba vodika ovisit će o količini raspoložive obnovljive električne energije, trošku proizvodnje, industrijskoj potražnji i cijeni prilagodbe mreže. Oznaka “spremno za vodik” zato opisuje moguću buduću namjenu, dok sadašnja funkcija novih plinovoda ostaje transport prirodnog plina i LNG-a.
Elektrifikacijski put smanjuje potrošnju uvoznih goriva, ali zahtijeva ulaganja u mrežu, proizvodnju, pohranu, obnovu zgrada i dostupnost novih tehnologija građanima i industriji. Plinski put širi mogućnosti nabave i regionalnog transporta prirodnog plina, uz nastavak kupnje goriva na međunarodnom tržištu. Konstruktivna energetska politika trebala bi oba puta usporediti prema jednakim kriterijima: ukupnom javnom i privatnom trošku, budućem uvozu goriva, emisijama tijekom životnog vijeka, računima potrošača, prihodima od tranzita i otpornosti sustava na cjenovne i geopolitičke poremećaje.
Takva bi usporedba pokazala koliki plinski kapacitet Hrvatskoj treba tijekom prijelaznog razdoblja, koliki dio nove infrastrukture služi regionalnom tranzitu te koliko se domaće potrošnje plina može trajno ukloniti elektrifikacijom zasnovanom na vodi, suncu, vjetru, geotermalnoj energiji i stabilnoj proizvodnji Krškog.