Na europskom tržištu električne energije cijenu struje ne određuje prosjek troškova proizvodnje, već najskuplja elektrana potrebna da se zadovolji potražnja u datom trenutku. U praksi su to najčešće plinske elektrane, uključujući i kogeneracijska postrojenja kakvima se griju gradovi u Hrvatskoj. Takav sustav, poznat i kao “određivanje cijena na temelju graničnih troškova” (eng. “marginal pricing“), znači da čak i kada većinu električne energije proizvode jeftiniji izvori poput vjetra, sunca ili nuklearnih elektrana, konačnu tržišnu cijenu i dalje postavlja plin.
Električna energija u Europi prodaje se na tržištu gdje proizvođači nude svoju struju po cijeni po kojoj su spremni proizvoditi, a te se ponude slažu od najjeftinijih prema najskupljima. Najprije ulaze izvori s niskim troškovima, zatim skuplji, a posljednja elektrana potrebna da zadovolji ukupnu potražnju određuje cijenu za sve. Ako je za pokrivanje potražnje potrebno uključiti plinsku elektranu, tada njezin trošak postaje tržišna cijena za svu proizvedenu struju, uključujući i onu proizvedenu znatno jeftinije.
U hrvatskom kontekstu to uključuje i kogeneracijska postrojenja (TE-TO), iako ona nisu ključna za način formiranja cijene na tržištu. TE-TO označava “toplana–elektrana–toplana”, odnosno kogeneracijsko postrojenje koje istodobno proizvodi električnu i toplinsku energiju. U praksi to znači da se prirodni plin koristi za proizvodnju struje kao u klasičnoj termoelektrani, ali se pritom toplina koja bi se inače izgubila hvata i šalje u sustav daljinskog grijanja kroz mrežu cijevi do stanova, bolnica i javnih zgrada. Upravo ta dvostruka proizvodnja čini sustav znatno učinkovitijim: dok klasične elektrane iskorištavaju oko četrdeset posto energije goriva, TE-TO postrojenja mogu doseći ukupnu učinkovitost od osamdeset do devedeset posto. U Zagrebu tu funkciju obavljaju postrojenja poput TE-TO Zagreb i EL-TO Zagreb, koja istodobno proizvode struju za elektroenergetsku mrežu i griju velik dio grada.
Profiti su veći kad cijena struje ovisi o cijeni plina
Njihova funkcija nije jedinstvena nego trostruka: prije svega osiguravaju grijanje, zatim proizvode električnu energiju za mrežu, a uz to služe i kao fleksibilni izvor koji se može brzo uključiti kada padne proizvodnja iz vjetra ili sunca. Ključni i često spominjani prijedlog reforme tog sustava je tzv. “decoupling” odnosno razdvajanje cijene električne energije od cijene plina, odnosno smanjenje ovisnosti tržišne cijene o trošku plinskih elektrana. U praksi to znači promjenu načina formiranja cijene električne energije, tako da trošak plinskih elektrana više ne određuje automatski cijenu sve proizvedene struje. Time bi se smanjio prijenos visokih cijena plina na cijelo tržište električne energije.
Plinske elektrane upravo zbog te fleksibilnosti često ulaze posljednje u sustav, kao izvor koji “zatvara” potražnju, pa njihov trošak postaje referentna cijena. Dodatno, cijena plina je nestabilna i snažno povezana s globalnim tržištima i geopolitičkim događajima. Kada cijena plina poraste, raste i cijena električne energije, čak i ako se struktura proizvodnje nije značajno promijenila.
Posljedica takvog modela je da cijena električne energije ne odražava nužno stvarne troškove svih izvora. U razdobljima visokih cijena plina to dovodi do situacije u kojoj potrošači plaćaju visoke cijene iako velik dio struje dolazi iz jeftinijih izvora, dok proizvođači s niskim troškovima ostvaruju veće prihode, tzv. “windfall profits“. To je izvanredna ili neočekivana dobit koja nastaje kao posljedica naglih, velikih porasta prihoda koje poduzeća ostvaruju zbog vanjskih, nepredviđenih okolnosti, a ne zbog vlastitih ulaganja ili rasta poslovanja. Uzrokuju ih promjene na tržištu, nestašice ili promjene regulative.
Što je “decoupling“?
Istovremeno, tržište prenosi šokove s tržišta plina na cijelo elektroenergetsko tržište, što je bilo posebno vidljivo tijekom energetske krize 2022. godine.
Unatoč kritikama, model određivanja cijena na temelju graničnih troškova ima važnu funkciju jer šalje signal tržištu o tome koliko je električne energije potrebno i potiče ulaganja u nove kapacitete. Visoke cijene signaliziraju potrebu za dodatnom proizvodnjom, investitori dobivaju poticaj za ulaganje, a sustav osigurava da se potražnja može zadovoljiti. Drugim riječima, model je dizajniran da osigura efikasnost i sigurnost opskrbe, a ne nužno stabilnost cijena ili društvenu pravdu.
U raspravama o reformi tržišta električne energije postavlja se pitanje može li se smanjiti utjecaj plina na cijenu struje. Jedan pristup su dugoročni ugovori, poput CfD-a, tj. Ugovora o razlici u cijeni koji omogućuju prodaju električne energije po unaprijed dogovorenoj cijeni i smanjuju izloženost tržišnim oscilacijama. Drugi je ideja razdvajanja tržišta, odnosno odvajanja stabilnih izvora poput obnovljivih i nuklearnih od onih koji ovise o gorivu, a kako bi se smanjio prijenos cijene plina na cijeli sustav. Treći smjer uključuje jačanje obnovljivih izvora i skladištenja energije, čime bi se smanjila potreba za plinskim elektranama.
Svaki od tih pristupa ima ograničenja. Dugoročni ugovori zahtijevaju snažnu regulatornu ulogu države, razdvajanje tržišta može narušiti efikasnost i investicijske signale, a obnovljivi izvori i dalje trebaju fleksibilne kapacitete za stabilnost sustava. Zbog toga većina reformi ide u smjeru prilagodbe postojećeg sustava, a ne njegove potpune zamjene.
Kako se određuje cijena struje u Hrvatskoj?
Iako je Hrvatska djelomično zaštićena regulacijom cijena i specifičnom strukturom proizvodnje, i dalje je dio europskog tržišta električne energije. To znači da promjene cijena plina u Europi utječu i na domaće cijene, da pravila EU tržišta oblikuju i hrvatski energetski sustav te da odluke o reformi tržišta imaju izravne posljedice za kućanstva i gospodarstvo.
U pozadini tehničke rasprave nalaze se i šira društvena pitanja: priuštivost energije, pravednost tržišta, energetska sigurnost i brzina energetske tranzicije. Zato pitanje cijene električne energije nije samo tehničko, nego i političko: odnosi se na to treba li tržište prije svega osiguravati efikasnost ili stabilnost cijena, i tko snosi trošak te odluke.